Nakon odličnog ručka u čardi Šebešfok u Bezdanu i kratkog predaha, nastavljamo dalje put biciklima prema Hrvatskoj i Batini tijekom našeg jednodnevnog izleta “još većim krugom” od 170 kilometara uz Dravu i Dunav od Osijeka, preko Erduta, Apatina, Sombora, Bezdana..., ponovno do Osijeka.

Već samo nakon nekoliko minuta ugledali smo prekrasan prizor - pogled na Batinu s dunavskog mosta, kojom dominira impozantni spomenik Antuna Augustinčića podignut u sjećanje na poginule vojnike ruske Crvene armije i partizana u bitci kod Batine u studenom 1944. godine. Nakon kratke carinske formalnosti vraćamo se u Europsku uniju, pa preko Batine (poznatom tenkovskom cestom iz Domovinskog rata) krećemo prema Zmajevcu. Na izlasku iz mjesta kratko zastajemo radi fotografiranja pokraj jednog od slamnatih bicikala koji predstavljaju instalaciju poznatog osječkog umjetnika Nikole Fallera, a postavljeni su u sklopu prekogranične suradnje Hrvatske i Srbije na biciklističkoj ruti “Panonski put mira” od Osijeka do Subotice. “Ova instalacija slamnatih bicikala predstavlja iznimnu simboliku koja govori kako granice ne sputavaju ljude da se druže, vole i da se zajedno brinu o zaštiti prirode te da u njoj uživaju”, riječi su Fallera.

Nastavljamo prema Zmajevcu s jedinom mišlju u glavi - moramo obvezno posjetiti vinski podrum Mihalja Gerstmajera Mišike. Jer proći kroz Zmajevac a ne kušati Mišikino vino isto je kao doći u Rim i ne vidjeti papu. A kod Mišike gužva, moglo bi se reći uobičajena, ali ovaj put i posebna prigoda.

- Imamo male svatove. Naime, jedan naš redoviti klijent, inače poznati mađarski ugostitelj, konačno se odlučio oženiti u 72. godini! Došao je s dvadesetak ljudi kojima pripremamo praktično sve naše specijalitete. U drugom dijelu dvorišta na večeri nam je desetak poznatih osječkih gospodarstvenika... Ispričavam se, žurim, moram promiješati... Jeste dobili čaše? - dovikuje nam Mišika dok maše kuhačom.

Teško bi bilo pobrojiti što su sve toga dana pripremili Mišika i njegova supruga Tanja. U svakom slučaju sve je podsjećalo na pjesmu Đorđa Balaševića “Al' se nekad dobro jelo”, s tim da nikako ne smijemo izostaviti glasoviti Mišikin paprikaš od pijetla, zbog kojeg k njemu dolaze iz svih krajeva Hrvatske, pa i inozemstva. No kako su naši želuci bili puni, a polako se i približavala večer, morali smo krenuti dalje prema Osijeku. No prethodno smo boce vode koje smo popili putem, napunili Mišikinom graševinom i pospremili u bisage. Nek se nađe! Četrdesetak kilometara koliko nam je još ostalo do Osijeka planirali smo provesti u laganoj vožnji i razgledanju prekrasnog krajolika Baranje, no jedan od najvećih neprijatelja biciklista - vjetar malo nam je pomrsio račune.

U Suzi smo skrenuli prema Mirkovcu, naselju od stotinjak stanovnika, i tu je počeo puhati vjetar u prsa, pa dok smo vozili, imali smo osjećaj da cijelim putem idemo uzbrdo iako je u tom dijelu Baranja ravna kao dlan. Inače, ova ruta: Mirkovac, Sokolovac, Tikveš, Kozjak, Podunavlje, Kopačevo, Bilje, Osijek, sastavni je dio “velikog kruga” omiljenog među osječkim biciklistima. To nije ništa čudno jer cesta nije prometna, a priroda je prekrasna. Nakon nešto više od pola sata “uspona”, dokopali smo se Tikveške šume i zavjetrine, jer nam je drveće malo olakšalo vožnju, pa smo mogli uživati u ljepotama Kopačkog rita. Ubrzo smo se dokopali i restorana Kormoran i naše posljednje pauze gdje smo malo protegnuli noge i napunili bidone vodom. Vjetar je potpuno prestao i s olakšanjem smo krenuli preko Kopačeva i Bilja sve do našeg konačnog odredišta - Osijeka.