Nakon kratkog odmora uz Jelen pivo u Apatinu, nastavili smo vožnju biciklima tijekom našeg jednodnevnog izleta “još većim krugom” od 170 kilometara uz Dravu i Dunav od Osijeka, preko Erduta, Apatina, Sombora i Batine, ponovno do Osijeka.

Nismo naišli u Banju Junaković, premda su nam domaćini u Apatinu toplo preporučili da je posjetimo i osvježimo se u jednom od čak deset otvorenih bazena. Banja je jedan od važnih turističkih aduta Apatina i ljeti su, posebice bazeni, s toboganima, skakaonicom i drugim sadržajima puni gostiju. Mi smo kroz plodna vojvođanska polja “pedalali” prema Somboru. Nismo, naravno bili jedini biciklisti, sretali smo putem mnoge domaće kolege na dva kotača, ali i inozemne cikloturiste. No, pomalo je bilo čudno što je na cestama kako u samom Apatinu, tako i na prilazu gradu bilo mnogo motorista. Bajkeri su, baš kao i mi na biciklima, uživali u laganom krstarenju cestama. Registracijske oznake otkrivale su da ih ima sa svih strana, iz cijele Srbije, Mađarske i Hrvatske. Dok smo se mimoilazili pozdravljali su nas Riječani. Tek smo kasnije, stigavši do apatinskog motokampa Panter, smještenog nekoliko kilometara od Apatina, uz Veliki bački kanal, shvatili da se tu priprema prilično veliki bajkerski susret.

Na putu prema Somboru hvatali smo sjene stabala uz cestu jer je sunce dobrano peklo. Navečer je bilo jasno kako nas nije spasila ni krema za sunčanje. No, u Somboru je zato hladovine bilo napretek. Od ulaza u grad za bicikliste je vožnja prava uživancija, cijelim putem sve do središta grada vodi biciklistička staza, i to smještena između drvoreda. Jedna je to od najljepših biciklističkih staza koje smo na svojim biciklističkim proputovanjima uopće vidjeli i Sombor bi trebao biti dobar primjer grada prijatelja biciklista za mnoge hrvatske gradove. O Somboru ćemo ipak pisati nešto opširnije drugi put, jer smo ga cijelog obišli, naravno uključujući tu prekrasne trgove u središtu grada koji podsjećaju da je nekada bio dio moćne i bogate Austro-Ugarske. Iz Sombora smo nastavili, praktički bez silaska s bicikala, vožnju prema Bačkom Monoštoru, cestom koja se zove Monoštorski put. Ta nam se varijanta, premda je nešto duža nego da smo krenuli izravno prema Bezdanu, učinila zanimljivijom i vjerojatno za vožnju biciklima ljepšom. I doista jest. Put vodi kroz polja i prirodu, a promet automobila je rijedak.

Bački Monoštor bio je pretposljednja postaja na vojvođanskom dijelu puta. Monoštor je s nešto manje od četiri tisuće stanovnika najveće šokačko selo u Vojvodini, u kojem Hrvati čine više od polovine stanovnika. Priroda oko tog sela doista je predivna, s brojnim rukavcima Dunava koji su raj za ribiče, ali i zaštićenim Monoštorskim ritom, odnosno Specijalnim rezervatom Gornje Podunavlje, koji je vrlo sličan Kopačkom ritu. Veliki bački kanal, koji se u nekoliko navrata prelazi na putu prema Bezdanu i Batini, mjesto je na kojemu osvježenje od ljetnih vrućina pronalaze mladi. Zelena, prilično čista voda tog kanala puna je ribe, a doista romantično izgleda prijelaz preko jednog rukavca tog kanala na izlazu iz Monoštora kada se krene prema Bezdanu. Kanal je uz rub šume premošten drvenim pokretnim mostom koji se, kako nam je pojasnio jedan od dvojice “operatera na mostu”, ručno podiže da bi kanalom prošao brod koji odlazi na servis u monoštorski Brodoremont.

Uskoro smo ugledali Bezdan, našu posljednju vojvođansku postaju i ostali prilično iznenađeni jednim nevjerojatnim podatkom. Naime, Splićani se vole hvaliti kako njihov grad ima najviše vrhunskih sportaša u svijetu. Međutim, stanovnici Bezdana također se imaju čime pohvaliti jer je iz tog sela s oko pet tisuća stanovnika poteklo čak sedmero sudionika Olimpijskih igara u Londonu 2012.! Da ne bude zabune, nije riječ o zafrkanciji ili sudionicima olimpijade poput naše starih sportova u Brođancima. Na Igrama u Londonu nastupilo je sedam sportaša iz Bezdana - rukometaš Dalibor Čutura, kajakaš Ervin Holpert te kajakašice Antonija Panda Horvat, Antonija Nađ, Renata Kubik i Marta Tibor, sa svojim trenerom Janošem Pandom, koji je ujedno i državni izbornik. Taj podatak je i za mnoge poznavatelje sporta iznenađujući. U Bezdanu su ponosni na svoje sportaše i posebice kajakaše, pa i na činjenicu da je na Olimpijskim igrama državu predstavljao ženski četverac čije su sve članice iz jednog tako malo mjesta kao što je Bezdan. I sami smo se uvjerili sjedeći na terasi čarde na Velikom bačkom kanalu koliko je veslanje popularno u Bezdanu - na vodi su se mogli vidjeti brojni dječaci i djevojčice, članovi Kajakaškog kluba Dunav, kako vrijedno treniraju vođeni vjerojatno i snovima o nastupu na Olimpijskim igrama jednoga dana.