U uspopredbi sa zemljama Europske unije, Hrvatska nema prevelik broj zaposlenih u državnoj službi s obzirom na broj stanovnika, nego premalo zaposlenih u realnom sektoru, upozorava ekonomist Ljubo Jurčić na drugu stranu medalje u analizi podataka Državnog zavoda za statistiku, koje je objavio poslovni tjednik Lider.

Prema njima, od početka recesije 2008. do 2013. godine broj zaposlenih u Hrvatskoj pao je za gotovo deset posto (sa 1,252.089 na 1,132.246). U isto vrijeme broj zaposlenih u državnom sektoru porastao je za gotovo šest posto, a broj zaposlenih u realnom sektoru smanjen za više od 16 posto. U tom razdoblju krize masa za plaće u državnim službama porasla je za tri milijarde kuna. Točnije, početkom recesije ukupna masa bruto isplaćenih plaća iznosila je 113 milijardi kuna, a 2013. spala je na 108 milijardi godišnje. No u državnim službama iznos za plaće u tom je razdoblju povećan s 37 na 40 milijardi kuna, a u privatnom je sektoru masa za plaće pala sa 76 na 68 milijardi kuna. Slično je i s prosječnom netoplaćom, koja je 2013. bila 5515 kuna, s tim što su zaposleni u državnim službama imali 400-tinjak kuna više od toga, a privatni sektor za 200 kuna niži prosjek.

- Kada se gleda državni sektor u širem smislu, tu je administracija, zdravstvo, školstvo, policija i vojska. U administraciji radi samo oko 60 tisuća ljudi, a ostalih 250 tisuća radi u zdravstvu, školstvu i drugim službama. A zaposlenost u zdravstvu ili školstvu uvijek se gleda prema broju stanovnika, a ne broju zaposlenih. Jer zdravlje trebaju i novorođenčad i stari ljudi. A u odnosu prema broju stanovnika Hrvatska je u tim sektorima i nekim kreativnim institucijama među najlošijima u Europi. No to je najmanji problem. Problem je što je trenutačno u Hrvatskoj 1,4 milijuna zaposlenih, a trebalo bi ih biti zaposleno oko 1,8 milijuna, ili za 400 tisuća više. Da mi povećamo zaposlenost za tih 20 posto, administracija ne bi bila problem. Dakle, nije rješenje u smanjivanju broja zaposlenih u državnoj službi, nego u povećanju broja zaposlenih u proizvodnim djelatnostima - kaže Jurčić.

Od tih 400 tisuća koje, kaže, trebamo zaposliti, 40 tisuća otišlo bi u administraciju, a 360 tisuća u proizvodnju i tada bi omjer bio dobar. Stoga drži da političko rješenje tražimo u obrnutom smjeru. “Tu se ne radi toliko o broju zaposlenih koliko o neefikasnosti zaposlenih u javnim službama. A do nje dolazi zato što vladajuće stranke na lokalnoj i državnoj razini 'uhljebljuju' zaslužne članove, koji često uopće ne razumiju kako treba raditi javno poduzeće u koje dolaze. A time se smanjuje efikasnost javnog sektora, koji treba biti potpora proizvodnom. Pa je to indirektan razlog zašto tamo nema više zaposlenih. Analiza otprije nekoliko godina pokazala je da imamo zaposlenost u odnosu na radno sposobne ljude ispod 55 posto, a prosjek Europe je 65 posto. I uz taj mali udio imamo treću najveću nezaposlenost, nakon Grčke i Španjolske, oko 20 posto. Jedan od ciljeva koje Europa sufinancira jest da se ta uključenost u posao do 2020. popne sa 65 na 75 posto”, kaže Jurčić.

Kada je riječ o proceduri smanjenja prekomjernog deficita, Jurčić kaže da se ovisno o politici Vlade to može riješiti u dvije godine. “Europa nas neće pritiskati. Niti je nama problem prekomjerni deficit, niti smo problem za Europu, niti smo u situaciji da se diže panika. No ako se bude samo rezalo, bez aktivne politike, onda ćemo vječno biti u prekomjernom deficitu, a to stvara javni dug na koji idu kamate. U Hrvatskoj je pravi problem Vlada, koja ne razumije kako to funkcionira”, zaključuje Jurčić.