U rubrici Laganini nastavljamo seriju ležernih i opuštenih subotnjih intervjua sa zanimljivim osječkim "facama", u kojima ovaj put "Don Diego" Tomislav Levak pokušava iz sugovornika izvući stvari koje su o njemu do sada bile manje poznate javnosti.

Ovih dana ponovno donira ukupno milijun kuna u dobrotvorne svrhe za rad 15-ak hrvatskih udruga, pa je red došao na Branka Ostovića, poznatog osječkog poduzetnika kojega često uvrštavaju na liste najbogatijih Hrvata. Prvo smo s njim zapalili Don Diego Anniversario cigare i guštali konjak Hennessy u uredu na vrhu njegove poslovne zgrade na Vijencu Ivana Mažuranića. Zatim smo mazili jednu od tri Ostovićeve mačke (sve se zovu Maza!), nakon toga razgledali njegovu kolekciju od 40-ak luksuznih automobila, jednu od najvećih u jugoistočnoj Europi, te mu glumili službenog vozača u prelijepom Rolls Royceu. Na kraju smo zajedno pogledali "Casino Royale" iz serije filmova o James Bondu u impozantnom kućnom kinu / biblioteci u Ostovićevu domu u Reisnerovoj ulici. Prije nego što je otišao na poslovni ručak, u opuštenom razgovoru otkrio nam je "drugu stranu Brnca".

Da vam odmah otkrijem pravi povod ovog Laganinija i pitam - imate 1000 kuna za posuditi? U zadnje vrijeme ne stojim baš najbolje s financijama.

- Dragi moj, ja novac nikad ne posuđujem, nego poklanjam kome treba. Ako vam zbilja treba, dogovorit ćemo se.

Hvala na ponudi, zapamtit ću. Kad sam dolazio kod vas u ured i kuću, morao sam proći kontrolu vaše zaštitarske službe. Što je presudilo da me puste?

-Ha... Pošteno lice. Osim toga, apsolutno mi se sviđaju i vaši Laganini intervjui. Pročitam svaki jer su sjajni, ne robuju nikakvim regulama, lagano štivo... Kao da nije u ozbiljnom listu kakav je Glas Slavonije. Moja majka, pokojni otac, pokojna punica i ja oduvijek smo pretplatnici Glasa, redovno ga čitam. Zbog svega ste me toga i uspjeli nagovoriti na Laganini, iako mislim da nisam interesantan vašim čitateljima jer u ovim godinama nisam više interesantan ni vlastitoj supruzi. (smijeh)

Hvala na pohvalama, ali i te kako ste zanimljivi, vidjet ćete. Je li pomoglo i što me prihvatila vaša mačka? (smijeh)

-Ha-ha-ha... Ono je bilo sjajno, to još nisam vidio! Kad ste došli u moj ured na dogovor, moja mačka Maza, koju zovem Apaurin jer djeluje smirujuće na mene, legla vam je odmah u krilo. To je prvi put napravila nekome osim meni! Čak sam bio malo ljubomoran... Inače, imam tri Maze. Ovu crnu u uredu i još dvije kod kuće, jednu crnu i jednu, onako, boje kornjačevine. Predivne životinje.

Dakle, ne smeta vam što vam crne mačke non-stop prelaze put?

-Nimalo! Čim se ustanem, počnu mi se motati oko nogu, dakle već su mi prešle put. I tako više puta dnevno. To praznovjerje za crne mačke jednako je bezvezno kao praznovjerje o "petku 13.".

Zašto smatrate da vam je potrebna zaštitarska služba? I što i gdje čuvaju? Čisto da upozorimo ljude koji nemaju dobre namjere. (smijeh)

- To se zapravo zove Služba unutarnje sigurnosti, a dečki naizmjence dežuraju na više lokacija – na Mažuranićevu vijencu, gdje su mi uredi, onda ispred obiteljske kuće i na još par lokacija gdje su moji objekti. Tu su zbog mira. Moja imovina ipak ima veliku vrijednost, osobito ti automobili, smješteni u ustakljenim i grijanim galerijama u dvorištu koje se proteže od Stepinčeve do Reisnerove ulice. Imam, naravno, i alarme, a ovaj način zaštite osmislili su stručnjaci zaduženi za to.

Otkrijte nam – koliko je puta netko uspio probiti taj "zaštitni zid"?

- Nisu uspjeli! Evo vam jedan zgodan primjer: prije kratkog vremena dvojica mladih, jakih i iznimno brzih studenata, vjerojatno za okladu, preskočila su ogradu točno u 12:00 i utrčala unutra. Naravno da su prvo reagirali svi živi uređaji, a onda su ljudi iz Službe potrčali za njima. Jedan je uhvaćen već na kraju ogromnog dvorišta, dugog nekih 200 metara, a drugi, europski prvak u nečemu, trčao je do Keršovanijeve ulice, gdje ga je stigao i zaustavio moj čovjek, dok nije došla policija. Pitali su me hoću li podnijeti kaznenu prijavu protiv njih dvojice. Odgovorio sam da neću jer su to očito napravili iz fore.

Unatoč poslovnim uspjesima i bogatstvu, ne osjećate li se malo kao u "zlatnom kavezu"?

- Ne, zašto? Ti ljudi isključivo čuvaju imovinu, ja se normalno krećem. Nemam neprijatelja i nikom nisam dužan. Neki kažu da sam samozatajan, a ja ne izlazim puno jer sam takav tip čovjeka. Nemam vremena, od jutra do mraka imam obaveza. A kad ih nemam, onda mi supruga Mirjana zada obaveze. I to noseće. (smijeh) Nosim sve što ona kupi, posebno za jelo. Ja tu nisam dovoljno stručan. Ne kuham, dapače ne znam ni uključiti štednjak.

Stvarno? Za Slavonce obično misle da svi znaju kuhati, bar fiš ili čobanac.

- Ha, možda je trik što ja podrijetlom nisam Slavonac. Moj pokojni djed se kao austrougarski vojnik iz Galicije 1921. vratio u Liku. Tamo je bila jad i bijeda i ubrzo su se preselili ovamo. Radio je kao gatermajstor u firmi Belišće, zato mu je falio koji prst. Gater je golema pila koja reže trupce. Samo sam je jednom vidio u Belišću, ali nisam probao. Bože moj, plašio sam se i gledati... (smijeh) Moj otac je bio treći od petero djece i svi su rođeni tu. Ja sam rođen tu, moja djeca i unuci također. Esekeri, moglo bi se reći.

Oduvijek sam htio pitati vas ili nju: što ste u rodu s Renatom Ostović, poznatom novinarkom Hrvatske radiotelevizije iz Osijeka?

- Ništa, koliko ja znam. Samo nosimo isto prezime.

Pročitao sam da ste cijelo školovanje odradili u Osijeku.

- Točno. Išao sam prvo u Osnovnu školu "Anka Butorac", danas "Antun Mihanović". Pohađali su je i moja supruga i djeca, a sad će i moji unuci. Zatim sam završio Srednju tehničku školu "Nikola Tesla" jer je išlo cijelo društvo. Kud svi Turci, tu i ćelavi Mujo. (smijeh) Pravo društvo za nogomet i za izlaske. Od tada negdje datira već pomalo zaboravljeni nadimak Brnac. Na onom papiru, za koji nisam siguran da ga više imam, piše da sam po struci elektrotehničar, ali nisam to nikad radio... Onda sam upisao Ekonomski fakultet, no nisam ga završio iz čisto tehničkog razloga. Iskreno, vidio sam da samo gubim vrijeme i da postoje fantastične mogućnosti za zaradu, da ima novca na sve strane. Za moje roditelje, posebno oca, prekid studiranja bio je šokantan, katastrofalan, ali ja sam već '72. zaradio da si kupim BMW.

Da? Kako netko tako mlad može zaraditi za BMW?

- Znao sam kako ga zaraditi, a ne bih otkrivao detalje. (smijeh) Jednostavno, uvijek sam imao nos za biznis. To je bilo takvo vrijeme, nije bilo ni ovoga ni ovoga, trebala je ova i ona usluga... I sve sam radio apsolutno legalno! Eto, recimo, kupio sam jedan auto, dobro ga prodao pa drugi auto, još ga bolje prodao... I tako se samo nastavilo. I nikad u životu nisam napravio neki veliki posao, uvijek sam radio puno malih poslova i to doslovce od jutra do mraka. Rintao, rintao i rintao, a uvijek je ostalo pomalo novca.

Svaka čast. Što vam je bio prvi posao u životu?

- Službeno, prvo sam počeo raditi u osječkom Elektroničkom računskom centru, ERC-u, vrlo kratko vrijeme. Onda sam počeo raditi u tadašnjoj Elektroopskrbi, u veletrgovini... Ja sam po vokaciji trgovac i uživao sam u tome. I dandanas uživam. Trgovati novcem potpuno je jednako kao i kruhom. Samo što novac ne stari i ne kvari se. Poslije sam otišao u Ferimport, gdje sam dobio zadaću osnovati odjel koji će se baviti veletrgovinom elektromaterijalom i kućanskim aparatima. Napravio sam pravi veliki odjel koji je radio sjajno i tamo sam ostao 15 godina, do negdje '83., '84. Tada sam prokužio da se društvo počinje liberalizirati, a onda se pojavio video, što sam iskoristio.

Niste valjda išli otvarati videoteku?!

- E, baš to! I to znate kako? Napustio sam direktorsko mjesto u tom odjelu Ferimporta, prodao stan u kojem smo živjeli i auto, sve sam uložio u prvu videoteku u Osijeku! Moj otac se rasplakao, supruga se rasplakala i od jada privremeno preselila kod mame, ali sve uloženo se vratilo u vrlo kratkom roku. Nikad u životu nisam tako lijepo zaradio u tako kratkom vremenu. Videoteka se zvala "Video OS" i nalazila se na Vijencu Đure Salaja, danas Vijencu Ivana Česmičkog. Tamo sam upoznao jako puno dobrih ljudi, čekali su u redovima, dolazili su po snijegu, po ledu... Bio sam prvi u tom poslu, ponudio nešto čega nije bilo i to je donijelo plodove. Međutim, kao za svaki posao gdje ne trebaš puno ulaganja i znanja, drugi te ubrzo počnu pratiti, ruše cijenu i smanjuju zaradu, a promijenili su se i zakoni. Zato sam radio manje od godinu dana, prodao videoteku i krenuo u drugi ozbiljan posao.

Siguran sam da je opet riječ o nekoj veletrgovini.

- Naravno! Otvorio sam poduzeće Infostel koje je uspješno "pregrmjelo" i Domovinski rat, ali opet su se promijenile okolnosti i odlučio sam otvoriti štedionicu Sonic. Uvjeti su bili puno bolji u Zagrebu pa sam '93. otišao i tamo to napravio, a sjajnog pokojnog profesora Boška Kujevića angažirao sam da me svakog ponedjeljka i četvrtka po pet sati instruira o bankarstvu. Otkupio sam i svu njegovu biblioteku, pokupovao "sve žive" knjige o bankarstvu i dvije godine učio bez prestanka. Paralelno sam radio i, "step by step", okupljao stručnu ekipu. Sjećam se, '96. je bilo 54 štedionice u Hrvatskoj, a mi smo bili jači od svih njih zajedno, po broju klijenata i poslovnica. Štedionica je 2000. prerasla u banku koja je moje životno djelo i san.

Na koji način bih, recimo, ja mogao otvoriti banku?

- Joj, banku ne možete otvoriti samo tako. Za banku morate imati propisani temeljni kapital, no on nije primaran. Primarno je da Savjet Hrvatske narodne banke ocijeni da si za to sposoban, da imaš kadrove i softver, da imaš ugled... HNB nakon prve i druge bankovne krize nije dopuštao licenciranje novih banaka samo tako. Mi smo uspjeli i radili smo izvrsno, što pokazuje i niz priznanja i velika dobit.

Zbog čega ste onda 2006. Banku Sonic prodali talijanskoj Banco Popolare di Verona za, kažu, 30 milijuna eura?

- O iznosima nećemo, nije zgodno. Da, nekoliko godina zaredom proglašavali su nas najboljom malom bankom, prvo u Hrvatskoj pa u jugoistočnoj Europi. To je privuklo veliku pažnju inozemnih interesenata, a ta velika talijanska banka dovela je čak 45 revizora i savjetnika koji su nas analizirali nekoliko mjeseci. Kad mi je njihov predsjednik uprave na koncu iznio cijenu, meni se donja vilica "otkočila". Nikad nisam računao na te novce! Vidjevši moju facu, on je brzo dodao: "Ako niste zadovoljni, možemo i popraviti cijenu." Rekoh: "Ne, gospodine, ponudili ste mi i više nego što sam mislio."

Iznos koji ste dobili očito je bio "puna šaka brade". Otkad nosite ovu neobičnu bradu? Svi moji brkati i bradati sugovornici imali su razloge za nebrijanje.

- Nosim je baš otkad sam prodao banku! Vidim da i vi imate neku bradicu, moja je puno jača i šira. To je zato jer sam ja puno stariji. Doći će vam takva brada s godinama, ali ćete biti razočarani. Kad godine prođu, imat ćete dobru bradu, ali nećete imati neke druge stvari. (smijeh)

Hvala na upozorenju. Moje informacije govore da ste za prodaju banke dobili još nešto kao bonus, zar ne?

- Mislite na auto? Znate za to, dakle... U vlasništvu Banke Sonic bio je jedan službeni auto Porsche Turbo koji sam ja jako volio. Kad smo napravili prvi opcijski ugovor, zvao me jedan dan njihov predsjednik uprave, rekao mi da bi se oni rado riješili tog auta i pitao je l' bih ga ja kupio. Rekoh: "Apsolutno!" Nisam ni pitao za cijenu. I oni pošalju ugovor, molim vas, a on glasi na jednu jedinu kunu! Bio sam frapiran. Kad sam odnio ugovor u poreznu upravu, oni su se smijali. Naravno, platio sam porez po tržišnoj cijeni auta. No, to pokazuje da su Talijani bili zadovoljni bankom koju su kupili.

Sad kad je sve prošlo, iznesite tko je sve želio kupiti vašu banku.

- Joj, puno njih. Javljali su se iz Amerike, Engleske, drugih dijelova Europe... Primjerice, iz Washingtona je u više navrata dolazio, sjećam ga se kao danas, Ira Liberman koji je zastupao neki veliki fond. Bio je kod nas u Zagrebu punih deset dana, pregledavao sve knjige, doveo je četiri revizora... Na koncu, kad je odlazio, ponudio je neku cijenu koja me nije zanimala, i onda me upitao: "Gospodine Ostoviću, jeste li po zanimanju bankar?" Odgovorio sam: "Ne, ja sam trgovac". A on mi kaže: "E, da ste bankar, nikad ne biste postigli ovako velik uspjeh". Ja sam shvatio da je banka zapravo trgovina, da je to zanat.

Moram priznati da ne znam čime se bavite otkad ste prodali banku.

- Ah, čujte, prvo sam pokušao doći k sebi. Jer, kad spavaš s tuđom ženom, to je jako lijepo (smijeh), ali kad spavaš s tuđim novcem, to je najgora stvar... Zato mi je trebalo šest mjeseci da počnem spavati normalno sam sa sobom. Budući da tijelo pamti, izbio mi je taj lupus i više ga se nisam mogao riješiti. I dandanas bavim se investicijama i financijama na domaćem i stranim tržištima. Znate kako je - kad nemaš novca je strašno, a kad ga imaš veoma je teško i komplicirano stalno ga reinvestirati kako bi očuvao vrijednost.

I, dobro, u što ste vi reinvestirali?

- Čekajte, vi sad ispitujete porijeklo imovine ili... ? (smijeh) Ulagao sam u mnogo toga. Posjedujem dio stambenog bloka na spoju Reisnerove i Stepinčeve ulice, gdje i stanujem. Imam i par nekretnina u drugim dijelovima grada, na primjer, nekoliko susjednih kuća na Vijencu Ivana Mažuranića, gdje su mi uredi. To mi je najdraže mjesto na kugli zemaljskoj, sve inspiracije dolaze mi od tamo. Posjedujem niz nekretnina, da ih sad ne nabrajam, a daleko najdraža mi je vila u Opatiji, gdje obitelj i ja često boravimo. Obožavam Jadran.

Tko uređuje interijere i eksterijere vaših nekretnina? Iz svakog kutka izbija poruka da ste dobro "potkoženi".

- Je li? Ja ne mislim tako. Supruga i ja sami uređujemo sve, vidite da nema nikakve ekstravagancije, nikakvih mesinga, mramora i zlata, sve je isključivo podređeno udobnosti i užitku.

Ne smatrate da su bazeni i liftovi u kućama ekstravagancija?

- Ne, zašto bi? I ti elementi također su u funkciji udobnosti i užitka. Imam veliko dvorište pa mi je logično da sadrži i vanjski bazen, dok je unutarnji, s grijanom vodom, za hladnije razdoblje. Što se tiče liftova, supruga i ja smo stari ljudi. Eto, jedan dan sam, prije desetak godina, sreo doktora Volarića, koji nam je bio susjed, kako vuče neke stvari gore. I on mi kaže: "Ostoviću, svaki dan, što si stariji, ima jedna stepenica više." Taj čas odlučio sam ugraditi liftove.

Moram vas pitati – nije vam nikad palo na pamet kupiti avion ili brod?

- Izuzetno volim krstarenja brodom i to si priuštim kad god mogu. To je nešto najljepše što možete zamisliti, osobito kad plovim po Jadranu. Inače ne volim baš putovati, osim poslovno. A avion... Avion je jedna suluda investicija, bačeni novac za svakog kome to padne na pamet.

Ocijenite - tko je najuspješniji poslovni čovjek u Osijeku? (smijeh)

- Ne znam, ne poznam ih toliko. (smijeh) Pazite, svi su uspješni koji mogu podijeliti normalne plaće. I, vjerujte mi, ja držim palčeve svima da se pomaknu i pokrenu nešto. Ako imate kritičnu masu takvih, vjerujte, svima će biti bolje. Zato mene raduje svačiji uspjeh, od najvećih do najmanjih. I zato mnogima pomažem kroz "start up" programe. To možda sutra nešto donese.

U vašoj situaciji čovjek bi očekivao da nosite najfinija odijela i cipele. Kakvo je stvarno stanje?

- Baš suprotno! Imam ih puno, ne znam im broj, ali nemam ni jedno skupo odijelo ni cipele. Samo udobne! Moja odijela su konfekcijska, ali se, s obzirom na to da sam malo krupniji, po mojoj mjeri već 15 godina šiju u Varteksovoj radionici. Nemam ni jedno Armanijevo odijelo ili Guccijeve cipele. Broj cipela mi je 45-46 i obično je na sniženju. Inače, žena mi kupuje sve, ne uživam u obilasku trgovina, ali kad ja nađem cipele koje mi odgovaraju, odmah kupim 5 - 6 pari. Onda mi žena kaže: "Ti nisi normalan! Što će ti toliko istih cipela?!", a ja odgovaram: "Briga me, one su meni udobne." Kravate su drugo, njih isto imam puno, i one nisu jeftine. Njih nosim stalno.

U čemu još volite uživati?

- Hmmm... U konjaku i cigarama! Cigaru pušim već 32 godine i za mene ih posljednjih pet godina, prema posebnoj mješavini, proizvode u jednoj tvornici u Dominikanskoj Republici, na bazi blage cigare Don Diego Aniversario. Svakih pola godine kupujem ih tamo. Pušim ih ovisno o prilici i raspoloženju. Recimo, kad navečer sjednem u svoje kućno kino, popušim u prosjeku dvije do tri, uz čašu konjaka. Najdraži mi je Hennessy, i to rashlađen. Fama je da mora biti topao. Poprilično volim irsko pivo O'Hara, sjajno, tamno pivo. I dobra mu je cijena.

Priznajem da je užitak bio sjediti u vašem kućnom kinu, koje je ujedno i biblioteka. To je vaš kutak?

- Apsolutno. Tu imam oko 3.500 filmskih naslova i više od 4.500 knjiga. Veliki sam filmofil. Sjećam se kad je poznati televizijski urednik Đelo Hadžiselimović došao u tu prostoriju. Bio je iznenađen da u jednom manjem gradu igdje postoji takva tehnika. Iznenadio se i rekao: "Pa mi to nemamo na televiziji". (smijeh)

Inače, moj kontakt u Outlooku sadrži 15.000 imena. Ima i onih koji su umrli, ali nisam ih prekrižio. Ne križam nikoga. Znam i nekoliko poznatih osoba koje mogu nazvati kad mi nešto treba, ali ništa specijalno.

Koje biste filmske naslove izdvojili kao filmofil?

- Uh, apsolutni "broj 1" je "M.A.S.H."! Čak je serija s Alanom Aldom puno bolja nego film. Obožavam stare crno-bijele filmove i engleske kriminalističke filmove. Svaka ekranizacija knjiga Agathe Christie je fenomenalna. Filmove o tajnom agentu Jamesu Bondu volim pogledati kao laganije štivo. Vidim da je i vama drag, jer smo se malo zezali kako moja mačka Maza asocira na onu iz filma "Dr. No", prvog o Bondu. S druge strane, nisam sklon previše ljubavnim filmovima pa francuska kinematografija kod mene baš nije zastupljena.

Je li vam sličan ukus i kad je glazba u pitanju? Kad smo se vozili u jednom od vaših skupocjenih auta, svirao je jazz.

- Jako volim jazz i, naravno, evergreene. Od Franka Sinatre do Ive Robića. Ima dobrih stvari i u novoj glazbi, ali – svaka sila za vremena.

Kad sam bio kod vas u uredu, imao sam osjećaj da sam u srcu Londona. Otkud takva fasciniranost tim gradom?

- London i Beč volim najviše na svijetu. Naravno, osim Osijeka koji je apsolutno izvan konkurencije. Nisam se mogao nikad odseliti, tu su mi korijeni koji mi ne daju da odem. I ne pada mi na pamet da odem! Radujem se svaki put kad odem tamo i još više kad se vratim. U Beču sam čak neko vrijeme i živio i radio, tamo i danas imam stan i poslovnih interesa. On je najugodniji grad za živjeti, mjesto u kojem se svatko osjeća dobro. London me fascinira kao grad, a veliki sam ljubitelj i britanskog humora i serija. Oni su u stanju ismijavati sami sebe, posebno u "Pythonima" i "Crnoj Guji". Između ostaloga, zato imam i Ferrari 456 koji je pripadao Rowanu Atkinsonu, te Jaguara koji je bio vlasništvo Davida Jasona, poznatog kao Delboy iz "Mućki".

Imate li bilo kakve izravne kontakte s njima dvojicom?

- Imam, pismene. I mogu vam reći da je puno lakša duša i puno je lakši kontakt s Davidom Jasonom nego Rowanom Atkinsonom.

A odakle potječe vaša tolika strast prema automobilima? Zbog nje ste najčešće bili tema u medijima.

- Ne znam, oduvijek. U mladosti sam malo vozio reli-utrke, osvojio sam i neke pehare. Teško mi je izdvajati, ali u kolekciji su Ferrari 612 Scaglietti, Alfa Romeo 8C Competizione, Aston Martin DB9, Jaguari i drugi.

Možete li bar procijeniti koliko je ukupno "teška" vaša "ergela" skupih, rijetkih i brzih automobila?

- Mislite, u kilogramima ili tonama? (smijeh) Jednom su mi ponudili 5,5 milijuna eura za cijelu kolekciju, što je ogromna lova, ali smiješno mala za sve ono što je u njoj. Ne znam reći koji je automobil najskuplji ili najvredniji. Meni su svi strašno vrijedni i svi su mi dragi. A znate što je cijena? Kad jedan hoće prodati, a drugi kupiti i dogovore se o cijeni.

Dobro, onda mi recite koji su najrjeđi.

- E, rijetkih ima dosta. Primjerice, veoma je rijedak Ferrari 330, onda Rolls Royce Phantom, samo jedan od takvih 19 primjeraka, zatim samo jedan od samo 35 primjeraka Rolls Roycea koji su napravili za stogodišnjicu znaka Emily... Tu je i Maserati Quattroporte, jedan jedini crni koji je uz 99 bijelih napravljen za stogodišnjicu tvrtke. Od kurioziteta imam i starog plavog fiću s natpisom "Milicija", a tu je i slavna "Buba" Herbie iz popularnog filma.

Po kojem kriteriju ih kupujete? Koji ste prvi, a koji zadnji automobil kupili ili nabavili?

- Kupujem Jaguara, Ferrarija, Rolls Roycea... Porsche je "zalutao" jer su za stogodišnjicu tvrtke napravili 250 komada posebnog modela RS koji se referirao na '72. godinu. Imam i dvije Alfe koje su napravljene u manje od 500 komada i mislim da sam jedini na svijetu koji ima oba. A prvi automobil koji sam kupio bio je "fićo", negdje '70. Prvi je u kolekciju došao baš Ferrari Scaglietti, 2007. Nemam želja, ali postoji jedan auto, Bugatti Atalante, koji bi lijepo "sjeo" u kolekciju. No, za toga nemam novca i ne prodaje se.

Je li točno da su svi ti automobili uredno registrirani i u voznom stanju?

- Da! Svi automobili su uredno registrirani u Osijeku, ni jedan nije registriran izvan Osijeka. Dakle, donose novac u gradski proračun. Svi su u savršenom stanju, redovito ih sevisiram. Recimo, serviseri Ferrarija dolaze ovamo, a Rolls Royce pošalje kamion po jedan od mojih auta, odveze ga, servisira i vrati.

Što vam znače registracijske skraćenice na autima?

- Koje? Ništa, osim ono "RR", uz redne brojeve 1, 2 i 3 na Rolls Royceima. Tu nisam mogao izdržati. (smijeh)

Pa dobro, dopuštate li ikome bar iz uže obitelji da provoza neki od tih vaših automobila?

- Naravno! Smjeli biste ga provozati i vi, ako želite. Ti auti su za voziti, nisu za čuvanje u spavaćoj sobi. Vozača nemam jer uživam sam voziti.

Koliko mi je poznato, imate dvije kćerke, od kojih je jedna neudana. Dakle, ona je jedna od najboljih "partija" u gradu? (smijeh)

- Da, ako gledamo kvalitete kao osobe! Njih dvije, Ljiljana i Tatjana, imaju zajedničko odvjetničko društvo Ostović, Rakušić & Slovaček i idu svojim putem. Dobro rade, Bogu hvala. Da su htjele, možda ne bih prodao banku. One su rekle da ih to ne zanima i ja to poštujem. Ljiljana je udana i ima dvoje djece, moje drage unuke, Svena i Jana.

Primijetio sam i da jako volite izreke i savjete o novcu. Recite koju za naše čitatelje.

- Koliko god imao novca, na kraju sve nas zakopaju u raku koja je jednako duboka i široka. Ne želim biti najbogatiji na groblju. Novac je za trošenje. Ne planiram ništa od bogatstva ostaviti djeci ni unucima – naučio sam ih da rade i to im je dovoljno. Novce koji mi ostanu u trenutku smrti ostavit ću u humanitarne svrhe.

Za kraj, imate vi priliku mene bilo što pitati, a ja vam moram odgovoriti. Izvolite.

- Kako se osjećate nakon razgovora i druženja sa mnom?

Iskreno? Fascinirano onim što sam vidio i svjestan da ja to nikad neću imati ako ne osvojim nešto na lotu.

- Eto vidite! Upišite si odmah minus veliki na zid! Nikad u životu nisam rekao – to neću imati. Uvijek sam rekao – to ću ja imati.