Gordana i Bernard Vildman godinama su živjeli kao zaštićeni najmoprimci u konfisciranom dvorišnom stanu Strossmyerove 99.

No, sada iz stana zbog presude u korist nasljednika vlasnika moraju izaći, a nemaju kamo. Žive od 960 kuna socijalne pomoći, hrane se u pučkoj kuhinju, a na listi za gradski stan tek su na 36. mjestu. Suznih očiju, pregažena ponosa, mole bilo koga da im pomogne naći bilo kakav smještaj.

Gordana se u stan u Strossmayerovoj uselila s roditeljima davne 1968. godine kada joj je bilo samo četiri godine. Tu je odrasla i proživjela sve najsretnije, a i one manje sretne trenutke. Najprije joj je umro otac, pa majka, a onda je zub vremena počeo ubrzano pokazivati svoju snagu nad stambenim prostorom u kojemu je živjela. Tada su se pojavili vlasnici stana kojima je plaćala zaštićenu najamninu i ponudili pomoći.

- Bilo je to 2007. godine, vlasnik je bio u posjetu susjedu. Sreli smo se na dovorištu i požalila sam mu se na grozne uvjete u kojima živim, na krov koji se urušava i stare instalacije. Pokazao je razumijevanje i ponudio mi da se iz tog stan preselim u drugi, zid do zida uz taj, također u njegovu vlasništvu. Bila sam sretna, nisam u tome vidjela ništa loše, i potpisala sa s njima novi ugovor. No, za koju godinu se pokazalo da u drugom ugovoru nisam navedena kao zaštićeni najmoprimac, ali povratka više nije bilo. Od 2010. godine krenuli su sudski sporovi kojima su nas pokušali izbaciti i, evo, 9. travnja dobili su spor na Županijskom sudu, a mi rješenje da moramo izići iz stana. Od kako sam uzela u ruke taj papir, ne spavam, pijem lijekove za smirenje, strahujem da ću svakog trena, s mužem i ono malo stvari i uspomena morati izići iz ovog stana, dvorišta, u kojemu sam provela čitav život - priča Gordana Vildman, dok joj suze teku niz lice.

- Znam da sam pogriješila, trebala sam biti opreznija s tim ugovorima, ali ne možeš uvijek znati kakve su tuđe namjere. Što je, tu je. Znam da moramo otići, ali kamo? Socijalni smo slučajevi, nemamo nikoga i ništa na ovom svijetu, izgledi za gradski stan su nam loši, tek smo 36. na listi... Molimo bilo koga da nam ustupi bilo kakav smještaj. Samo želimo živjeti život dostojan čovjeka, a ne ostati na ulici - zaključuje Gordana.