Objavljeno 2. travnja, 2014.
Vezani članci
AUTOBUSI ZA NJEMAČKU
TEŽAK RAD, ALI IZBORA NEMAJU
ĐAKOVO – Povijest se ponavlja – veliki radni egzodus od 1960. do 1971., kada je iz bivše Jugoslavije trbuhom za kruhom na Zapad, najčešće u Zapadnu Njemačku, otišlo 1,110.000 ljudi od kojih više od 50 posto Hrvata (350.000 iz Hrvatske i 110.000 iz BiH), a te su generacije danas u mirovini ili su pomrle, doživljava reprizu! Zbog ekonomske krize i velike nezaposlenosti, novovjeki gastarbajteri, bilo da su ostali bez posla ili su u potrazi za prvim poslom, odlaze masovno u Njemačku i Austriju. Odlazi se pojedinačno, ali i obiteljski. S đakovačkog autobusnog kolodvora, kažu nam jučer na Panturistovu šalteru, autobusa za Njemačku nema, ali ima s osječkog, gdje je svakoga dana polazak u 15 sati, a dva puta tjedno idu po dva autobusa.
Iz dva seoca otišlo 20 muškaraca
Požeški APP nema vlastite linije za Njemačku, ali se na njihovome kolodvoru uslužno prodaju karte za tu “obećanu zemlju”. Dnevno je jedna linija za taj dio EU-a, a voze autobusi Čazmatransa, Croatiabusa, Panorame. Trbuhom za kruhom u gužvi pred Čazmatransovim autobusom za Frankfurt iz Osijeka našao se i 43-godišnji nezaposleni Đakovčanin, čiji su roditelji također gastarbajteri. Povratna karta, koja vrijedi šest mjeseci, stajala ga je 162 eura. Odsjeo je kod rodbine, poslao dosad oko 50 zamolbi i čeka povratne informacije, njemački govori izvrsno. Voljan je, kaže, raditi sve. Za kartu je morao posuditi, kao i mnogi drugi.
U potrazi za kruhom masovni su odlasci i iz sela pokraj Đakova; načelnica Trnave Irena Mikić Brezina kaže kako je u Njemačku iz dva mala tamošnja sela – Dragotina i Lapovaca - otišlo čak 20-ak seljana.
- Mlađi su to ljudi, 30-ak godina, samci i oženjeni. Odlaze iz tih sela jer su iz njih i generacije koje su još prije otišle raditi u Njemačku, pa odlaze k rodbini. Rade svašta – na “baušteli”, u kuhinji, konobare… - kaže Mikić.
U radnom egzodusu iz 1960-ih u Njemačku su odlazili muškarci iz cijelih đakovačkih ulica, živjeli odvojeni od obitelji u najboljim godinama i po četiri desetljeća. Vraćali su se s dobrim mirovinama, ali i narušenim zdravljem, godinama na leđima, a kod kuće su ih dočekivale ostarjele žene, odrasla djeca. U ovom egzodusu u pečalbu odlaze i žene.
U Njemačkoj otac, pa i muž
– Nisam mislila da ću živjeti kao mama - naš je tata 30 godina radio u Njemačkoj. Ovih je dana i moj muž otišao raditi u Stuttgart, s kolegom. Njih sedmorica u grupi rade na završnim radovima u jednoj zgradi. Ima osiguran smještaj i hranu, kaže da je sve O.K. Otišli su na ugovoreno, na rad na neodređeno, uz prijavu, sve legalno. Doći će za Uskrs, a vraća se zbog dobrih početnih iskustava. I njegov otac je radio u Austriji. Muž je imao ovdje obrt u završnim radovima u građevinarstvu, no zatvorio je zbog začaranog kruga neplaćanja. Radi “po kvadratu”, a prvu plaću tek treba dobiti - kaže supruga 44-godišnjeg Đakovčanina. Potvrđuje masovnost odlazaka.
- One koji su već otišli zovu i kažu: “Javi mi”, “Kad vidiš kako je, zovi i mene”, “Išao bih i ja…” - kaže naša sugovornica, navodeći i primjer sredovječnog Đakovčanina koji je nedavno također otišao raditi u Njemačku kao vodoinstalater.
– Nijemac ga je direktno zaposlio u svojoj firmi, kaže da je jako zadovoljan - kaže Đakovčanka.
I njena je susjeda nedavno ispratila muža na privremeni rad, u Beč. Povratna karta 60 eura.
– U Panturistov autobus za Beč sjeo je u Đakovu. Bus je bio pun, na peronu gužva… Otišao je na neodređeno, njih šestorica rade “moleraj” u novosagrađenoj zgradi. Imaju osiguran smještaj. Dolazi za Uskrs pa se vraća. Zarađeni novac šalje po znancima jer uvijek netko ide tamo i natrag. Tako sam već dva mjeseca bez muža - kaže majka troje djece. Dodaje, cijele obitelji idu u Njemačku nakon što prvo ode i zaposli se glava obitelji jer je, osim egzistencije, težak i odvojeni život. Kažu, ne žele ponavljati pogreške svojih roditelja – da im najbolje godine prođu bez partnera, odrastanja djece…
Suzana ŽUPAN
Interes za učenje njemačkog porastao za 50 posto
Zbog odlazaka na rad u Njemačku masovno se traži učenje njemačkog. Potvrđuju to i u đakovačkoj Školi stranih jezika Memoria. “Potražnja za njim u odnosu na 2013. porasla je za 50 posto”, kaže Damir Boras. “Prije 3 - 4 godine gotovo da nismo imali upisa za tečaj njemačkog, a sada za nj imamo četiri grupe. Cijena je 1.430 kuna ako se plaća odjednom, a ako na četiri rate, tada je 1.580 kuna. Obuhvaća 70 nastavnih sati, dva puta tjedno po dva školska sata. Potražnja je tolika da je njemački zasjenio i engleski. Nema definirane dobi polaznika – od 15 naviše. Prosjek po grupama je 30-ak godina, no ima i polaznika s 45, 50 godina. Takvih je troje, zbog posla u Njemačkoj, dakako. Onima kojima se žuri zbog posla u toj zemlji nude se individualne instrukcije - za 70 sati u grupi dovoljno je 40 “individualnih” sati jer je tu predavač posvećen samo vama. Cijena – 100 kuna sat”, kaže Boras. Traži se standardni njemački, s tim da polaznici prethodno najčešće nemaju nikakvo znanje tog jezika.
Lako do posla, od minimalca mogu živjeti
Osječani odlaze u Dublin
Iz Osijeka, pak, u potrazi za poslom brojni, ponajprije mladi, odlaze i u Dublin. Iskustva su dobra – posao se brzo pronalazi, a solidno se može živjeti čak i od tamošnjeg minimalca. Mlada Osječanka (20) u ponedjeljak putuje u potrazi za poslom u Dublin, a nakon što su tamo prije dva tjedna otišli prijateljica i njezin dečko, oboje iz Osijeka. Majka mlade Osječanke je, kaže, podigla mali kredit da joj kupi avionsku kartu u jednom smjeru, cijena 160 eura – Osijek - London, London - Dublin. “Pitala sam kćerku bi li išla raditi van, rekla je da hoće, a zna engleski. 'Frendičin' dečko već od četvrtka radi u nekoj kuhinji, pere suđe, satnica mu je 9 eura. To je ondje minimalac, no od njega se, kaže, može živjeti – plate smještaj, hranu, troškove i još ti ostane. Tko zna engleski, uzmu ga za konobara… Kćerkin bratić s curom je tamo otišao prije tri mjeseca i mnogi drugi… Kažu da se brzo i lako može doći do posla, i na hostel se možeš prijaviti i čim te prijave, odmah ideš raditi. Naši najčešće dobivaju poslove u kuhinjama, konobare, na benzinskim, u Mc'Ddonaldsu… Po mentalitetu smo, kažu, slični narodi. Ipak, velika razlika između Osijeka i Dublina je što ondje nitko nije nervozan…” kaže znakovito Osječanka.
Povratna karta od Osijeka do Frankfurta, koja vrijedi šest mjeseci, stoji
162
eura
Prije 50 godina
odlazili su uglavnom muškarci, danas idu i žene