SLUK, OLJK, projekt Objavi knjigu s ICR-om, knjižne naslovnice, kazališni plakat, likovnost za predstave, filmski plakati, identiteti za izložbe... - samo je dio onoga za što dizajn potpisuje 28-godišnji Osječanin Marko Jovanovac. Njegova su ideja i posljednje dvije fasade Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića.

“Za DK radim sad već osmu godinu. To je, rekao bih, primjer idealne suradnje između naručitelja i dizajnera. Oblikovao sam 20-ak plakata - Vještičji pir i Veseli medvjedići su prepoznati i od struke te sudjelovali na izložbama i objavljeni u stranim publikacijama; godišnja izvješća, likovno sam opremio dvije predstave”, kratko je Marko rezimirao uspješnu suradnju s donjogradskim teatrom.

Za nakladničku kuću Mozaik Jovanovac potpisuje čak 80-ak naslovnica i nekoliko kompletno opremljenih knjiga. Njegova serija naslovnica za Gorana Tribusona bila je finalist nagrade Lice knjige 2010., između 80 pristiglih, a naslovnica za “Praško groblje” Umberta Eca predstavljala je Hrvatsku na Book Art International 2012. u Frankfurtu, te na izložbi Best Designed Books All Over The World u Leipzigu 2013.

Vizualni identitet za 23. slavonski biennale Galerije likovnih umjetnosti, također potpisuje Marko. Kako je riječ o značajnoj i uglednoj izložbi, stvorio je snažan i svevremeni vizual. Ovom je nizu nedavno dodao i obljetnički logo GLUO-a, tj. Muzeja likovnih umjetnosti.

“Inicijalni input uvijek dođe od klijenta, u ovom slučaju ravnateljice Leonilde Conti, a to je da se oblikovno nastavi na postojeći identitet galerije. Htio sam da novi logotip bude klasičan, da komuicira stabilnost, postojanost, ali i da se logički spoje dva pojma - institucija i 60 godina, pa tako slovo O i nula 0 dijele zajednički slovni znak”, pojašnjava Marko svoj rad koji je predstavljen na otvorenju izložbe “Pogledi - 20. stoljeće”.

Diplomirani dizajner najbolja je osoba tražite li odgovor na pitanje koliko su logotip i vizualna prezentacija bitni kod kulturnih institucija te koliko se to kod nas prepoznaje.

“Svatko je osobno fokusiran na svoju struku, pa bih kroz tu prizmu kao dizajner rekao da je jako bitno. No da biste mi vjerovali na riječi, predstavit ću primjer iz našeg grada, koji svi vjerojatno znaju - Dječje kazalište Branka Mihaljevića, čiji sam suradnik - dizajner zadužen za vizualnu komunikaciju institucije. Ljudi su prepoznali plakate i fasadu, pa i manifestacije koje dolaze iz kazališta, no svega toga ne bi bilo da nema kvalitetnoga sadržaja. Dizajn je za instituciju od iznimne važnosti jer će svi korisnici/građani/posjetitelji prvi kontakt s tom institucijom dobiti upravo preko nekog od vizuala. Ipak, bitno je da je i sadržaj dobar. Jedno bez drugog ne ide - loš dizajn i dobar sadržaj ili loš sadržaj i dobar dizajn, ne postižu rezultat.

Za poslovni je svijet to gotovo obveza, poput pečata za ovjeru ugovora, no kultura to još - čini se - ne shvaća ozbiljno ili se to događa vrlo polako.

“Hrvatska sljeduje povijest kakvu je imala, gdje je socijalizam ostavio iznimno jak utjecaj. To je političko okruženje s potpuno druge strane kapitalizma, sustava gdje se vrednuju konkurentnost, kompetentnost i kvaliteta više nego u prošlom sustavu. Tako je i percepcija dizajna u Hrvatskoj jako tržišno orijentirana. Iako je to potpuno krivo. Zbog toga dizajn prakticiraju u najvećoj mjeri kod nas subjekti koji ovise o tržišnoj konkurentnosti. Koriste ga kao kompetitivnu prednost nad konkurencijom. Budući da je kultura u RH najvećim dijelom državno subvencionirana, tako je i svijest u tom segmentu nešto sporija, ne možda kod ravnatelja ili operativaca, već od samog sustava”, kaže Marko.

“Treba percipirati vizualni identitet kao lice koje vizualno prezentira našu osobnost. Svi jako pazimo kako izgledamo, kakva nam je frizura, šminka, kako smo odjeveni. Tako je i s vizualnim identitetom jer on vizualno prezentira ono što firma ili institucija zapravo jest. Bez obzira bilo to trgovačko društvo, državna institucija ili škola”, zaključuje Jovanovac.