Raditi da bi živio ili živjeti da bi radio – u tu dilemu sve ćešće dolaze (i) hrvatski radnici pod teretom sve nemilosrdnije borbe u utrci za posao i njegovo zadržavanje. Tempo u toj areni pojačavaju galopirajuća nezaposlenost, dobna i drugi oblici diskriminacije pri zapošljavanju, čega su brojni poslodavci i te kako svjesni pa zlorabe činjenicu o višku radne snage na tržištu rada te se za svaku uskratu ili rezanje (novčanih) radnih prava pozivaju na krizu. Dok on podiže ljestvicu danonoćne odanosti tvrtki, rada bez ili s tek dan-dva godišnjeg odmora te dragocjenosti zvane radno mjesto, u zraku ostaje prešućena ucjena i pritisak “ako nećeš ti, na birou je more onih koji bi i te kako cijenili tvoje radno mjesto”. Gdje je granica, gdje je pritisak posla i radnog vremena “bez radnog vremena”, godišnjeg i privatnog života toliki da zaposlenik, ma kako prestižan posao i dobru plaću imao, kaže: E, sada je dosta!, daje otkaz i prihvaća posao koji je (i znatno) manje plaćen od prethodnog ili odlučuje pokrenuti posao gdje je sam sebi šef? Jer ne želi da mu zbog posla trpi privatni život, obitelj, roditeljstvo, majčinstvo…
Poslodavac bez privatnog života
Uz to, nacija smo koja se drži one “jedan život – jedno radno mjesto”, a kriza nam je nametnula kolektivni stav da je sramota dati otkaz jer da time “ne cijenimo radno mjesto dok bi drugi radili bilo što”. Naše društvo na takve poteze poručuje: Traži kruha preko pogače… Imamo li izbora radimo li u specifičnim djelatnostima poput stočarstva, ratarstva gdje stoka, usjevi… ne znaju za radno vrijeme, godišnji odmor?
– Dala sam otkaz u kancelariji male tvrtke gdje sam imala oko 3.500 kuna plaću i prešla u veću tvrtku za tajnicu s plaćom 5.000 kuna. Mislila sam – plaća je puno veća, a da kao tajnica neću imati pretjeranu odgovornost… - ispričala nam je svoje iskustvo Đakovčanka, majka petogodišnjaka. Oduševljenje novom radnom okolinom splasnulo je već prvih dana, kada je uvidjela da je rukovoditelj osoba koja sve podređuje poslu, po čitav dan ostaje u tvrtki te očekuje isto i od zaposlenih.
– Iako mi je i ovdje posao trebao biti od 7 do 15 sati, nikada nisam znala kada ću doći kući, a najčešće je to bilo gotovo navečer. Dijete je trpjelo, od 15 sati, misleći da stižem kući, zvalo me na posao i pitalo kada ću doći, što je šefu smetalo. Tražio je cjelodnevnu nazočnost na radnom mjestu jer da ništa nije preče od posla, 'ako on može, da možemo i mi', te da 'sve što možeš napraviti sutra – odradi danas'. Trpjele su i kućanske obveze, kuhanje ručka, više nisam imala vremena za obitelj, za sebe, za kuću, za privatni život. Bio je to za mene veliki pritisak. Razgovarala sam s mužem i, unatoč većoj plaći, dala otkaz te se vratila na stari posao, manju plaću, ali uredno radno vrijeme 'od 7 do 3', bez pritiska šefa koji nema privatnog života pa ga ne očekuje ni kod drugih. Kada sam mu rekla da dajem otkaz – bio je uvrijeđen, a ja sam ispala lijena i nezahvalna - kaže sugovornica.
I drugi kolosijeci
Sociologinja Mirjana Nazor kaže kako je pogrešna deviza “živjeti da bi radio”.
– Treba raditi da bi se uspijevalo živjeti. Čemu život samo radi rada, zgrtanja titula, novca, ovlasti, zasluga? Čemu takav život ako u zasluženome ne možemo uživati, ako zarađeno nemamo kada potrošiti? Poistovjećujem to s učenicima; ako se isključivo iz škole trči kući i samo uči, uči da bi se dobivale samo petice, to je promašen život, bez obzira na odlične ocjene. Uz rad, postoje i drugi kolosijeci da bi se živjelo, dokazalo. Na otkaz na poslu, dobili ga ili dali, ne smijemo gledati kao da time prestaje život. Jer svaki kraj krije i neki novi početak. Mlade generacije zdravije gledaju na to – kada ostanu bez posla, sagledavaju nove mogućnosti i dodatne vlastite sposobnosti te često počinju nešto sasvim deseto. Nisu sputani famom dobivanja i davanja otkaza. Hrabrost je, a ne lijenost ili ludost dati otkaz zbog pritiska i prijeći negdje gdje je zdravije raditi. Jer, posla će uvijek biti, a nas jednom više ne - kaže Nazor.
Poduzetnici bez predaha
A kako na svoj stalni rad gledaju oni koji rade u tvornici na otvorenome, koja je također vrlo zahtjevan poslodavac? Među njima su i povrtlari; Miroslav Filipović iz Bušetine kraj Virovitice, upravitelj PZ Virovitičko povrće, kaže:
- Posao kojim se bavim izuzetno je težak i zahtijeva rad 0-24 sata. Kada je sezona, radi se i po 20 sati dnevno. Od sredine svibnja pa do studenoga i prvih smrzavica svaki smo dan u pokretu, a preko zime imamo 8-10 sati rada. Trenutačno sijem kupusnjače, papriku, a moram dežurati pokraj krastavaca i ložiti jer su oni osjetljviva kultura. Slažem se da živim da bih radio, a ne radim da bih živio jer stalno prelijevam iz šupljeg u prazno - kaže Miroslav.
“Poslodavca” koji traži cjelodnevni angažman 365 dana u godini ima i stočar Jozo Šutalo iz Veliškovaca kraj Valpova, vlasnik farme muznih krava u tom selu i poznate Male mljekare u Valpovu. Taj samozatajni poduzetnik, kojeg zbog korektnosti iznimno hvale njegovi zaposlenici i poslovni partneri, nerado priča o sebi, no ipak kaže da je nakon 11 godina bez i jednog dana stanke, 2012. i 2013. konačno bio na kraćem godišnjem kada je malo predahnuo od zahtjevnog tempa. Njegov radni dan, naime, tri dana u tjednu počinje u 2 sata ujutro i traje do 22 sata, a ostale dane od 6 do 22 sata. U poslu oko farme, ali i vođenju mljekare, pomažu mu žena i sin, no i dalje je posla iznimno puno - ne da bi se dobro profitiralo, nego da bi se uopće opstalo. U ovom poslu nema ni godišnjeg, ni bolovanja, ni vikenda, ni blagdana. Za veliku većinu ljudi taj tempo je neizdrživ i traži velika odricanja - kaže Šutalo. Surađivali: M. Lešić Omerović, S. Kadić, L. Aničić, I. Getto
Suzana ŽUPAN
Stočari: Mi smo zatvorenici u zatvoru otvorenog tipa!
- Često u šali znam reći da smo mi zatvorenici u zatvoru otvorenog tipa, samo što ne igramo golf kao Čačić - kaže o ovoj temi stočar, svinjogojac Antun Golubović iz Đurića kraj Županje, među vodećim uzgajivačima crne slavonske pasmine svinja u Vukovarskoj županiji. Obrađuje i 24 hektara zemlje. Posla je puno, vremena za predah nema, a brojne obveze ne ostavljaju previše prostora za druge aktivnosti. “Na more ne idem, moj godišnji su dva dana kada se održava natjecanje orača i tri dana Sajma u Gudovcu, kada se za moju stoku brine jedan seljanin. Ali ni tada se ne isključujem - svako jutro i večer smo na mobitelu jer mi koji se bavimo stokom moramo uvijek biti prisutni. Nije mi naporno jer to je moj život. Osjećam se korisnim, svaki dan nešto privrijedim i bez obzira na uvjete koji su često vrlo teški, svoj način života ne bih mijenjao, to čovjeku jednostavno uđe u krv. Kad bih, ne daj Bože, ostao bez stoke te ujutro ugledao prazne svinjce - to bi mi bilo nešto najteže”, zaključuje Antun. Priznaje da bi, da je oženjen, vjerojatno uspio odvojiti maksimalno sedam dana za ljetovanje, ali uz napore, organizaciju i rizik jer ga u njegovu poslu, kaže, ne može nitko zamijeniti.
Vojtek - poslodavac radoholičar
Ako se za nekog može reći da je radoholičar, onda je to Pavle Vojtek, suvlasnik belomanastirske obiteljske tvrtke “Vojtek oprema” u kojoj nije rijetkost da svjetla gore do duboko u noć. “U tvrtku dolazim rano ujutro, a odlazim noću”, kaže Vojtek, naglašavajući kako o poslu razmišlja i u rijetkim trenucima kada je kod kuće. U posljednjih 20-ak godina, dodaje, nije spojio pet slobodnih dana, a o nekom godišnjem odmoru, odlascima na more ili skijanje, i ne razmišlja. “Neki moji prijatelji, kada me vide da se kasno vraćam kući, kažu da me žale. Ja im odgovaram da je to nepotrebno. Jednostavno, volim raditi. Za mene to nije opterećenje, nego užitak”, kaže. Stoga ne treba čuditi što je njegova tvrtka jedan od najvećih baranjskih izvoznika te što godišnje lansiraju i po 30-ak inovacija, od kojih dio ima dobru prođu na domaćem i inotržištu.
Hrabrost je dati otkaz zbog pritiska i prijeći gdje je zdravije raditi - kaže Mirjana Nazor