Dok u nevelikoj staroj kovačnici uz vatru koja podigne temperaturu u prostoru na 65 stupnjeva brzim udarcima dva i pol kilograma teškog čekića oblikuje zagrijano željezo, Drago Žambok tijekom dana podigne i do 25 tona tereta.

Iscrpljujući posao koji se svakom usputnom promatraču može učiniti kao prava pravcata fizička, ali i psihička tortura. No Dragi je to uobičajeno, tako je u njegovoj obitelji već punih 110 godina! Radi se o obiteljskoj kovačkoj tradiciji, jedinstvenoj u Slavoniji, ali i u Hrvatskoj.

A sve smo to vidjeli u Ruščici, selu desetak kilometara istočno od Slavonskog Broda, u kovačnici Žambok, već godinama i jedinoj takve vrste u Brodsko-posavskoj županiji. Kovačnicu vodi Drago, i on je treća generacija obitelji koja pokušava održati nekada vrlo cijenjen tradicionalni obrt u tome kraju. Njegov djed Janoš davne se 1903. godine doselio u Ruščicu iz srijemskih Hrtkovaca i sa sobom donio dragocjeni alat i umijeće. Iako je u selu bilo više kovača, svi su od tog zanata mogli lijepo živjeti, za svakog je bilo posla i zarade.

- Sve je počelo kad je moj djed '27. godine išao na kartanje u Petrovaradin. Ali nije bio samo dobar na kartama, bio je posebno nadaren majstor pa je napravio prvi željezni plug na ovim prostorima - priča Drago.

I tako su se nakon djeda kovačkim poslom počeli baviti i njegovi nasljednici. Andrija, Dragin otac, nakon šestomjesečne obuke u Zagrebu, 1952. godine položio je majstorski ispit i naslijedio posao od oca. Prva Dragina sjećanja vezana uz kovačnicu sežu u rano djetinjstvo, jer je već s četiri godine, s majkom i sestrama, tucao i usitnjavao ugljen za vatru. I tada su Žambokovi živjeli samo od tog posla. Izrađivali su se plugovi, zubače, drikovi za kola, pravile potkove, pojedinačno i za trgovinu.

Naravno, kao 14-godišnjem dječaku, Dragi baš i nije bilo zadovoljstvo provoditi dane u kovačnici.

- Ustajalo se u četiri sata, za hlada, jer je bilo teško raditi uz vatru, pogotovo ljeti. Radio sam na velikom čekiću, a otac na malom. Nisam mogao dohvatiti nakovanj pa sam morao stajati na krinji - prisjeća se Drago svojih kovačkih početaka. Zbog teškog posla i obaveza znao je, kaže, pobjeći s prijateljima na obližnju Savu, na kupanje.

Nakon završetka škole za montera kotlova, pa osam godina provedenih u servisu kotlova “Đure Đakovića”, upustio se u privatne poslovne vode. “Svoje kovačko znanje htio sam oplemeniti i 1986. godine otvorio sam svoju radnju.” Krenulo je odlično. Sa šest zaposlenih proizvodila se bravarija i kovane ograde...

- Dobili smo licencu konzervatorskog odjela Ministrastva kulture za rekonstrukcije pa smo izrađivali ograde na samostanu, crkvi sv. Ane, crkvi u Kopanici, Bebrini... svagdje gdje god je bio potrebno. Riječ je o složenijim poslovima koji se obavljaju ručno prema zahtjevu konzervatora - prisjeća se Drago zlatnih vremena svog obrtničkog posla.

A onda je došla kriza. Zbog sve manje posla prije dvije godine Drago je morao dati otkaz četvorici zaposlenih, majstorima koji su u istoj kovačnici radili 25 odnosno 17 godina te svojim sinovim Ivanu i Marku, koji su također pokazali zanimanje za nastavak kovačke tradicije Žamboka. Međutim, nije klonuo duhom. Kaže - čekat će bolja vremena.

No neke probleme teško je izbjeći. Unatoč kvaliteti svoga obrta, danas na tržištu sa svojim proizvodima sve teže može biti konkurentan jeftinijim industrijskim. Inače, Drago je prije sedam godina iznio Gradu Brodu ideju o otvaranju ulice starih zanata u baroknoj brodskoj Tvrđavi. Iste je godine u Hrvatskoj osnovan i prvi Ceh starih zanata. Činilo se da dolaze bolji dani...

- Prva zamisao bila je da obnovimo nekadašnju tvrđavsku kovačnicu iz 18. stoljeća i stavimo ju u funkciju. Od Grada sam dobio kazamat na 15-godišnje korištenje, a od Ministarstva turizma, prometa i razvitka 80.000 kuna nepovratnih sredstava, dok sam ostatak uložio sam u uređenje kazamata. No, umjesto muzeja, inzistirao sam da se napravi ulica starih zanata, jer mislim da tradicijski obrti iz godine u godinu izumiru i jedino se mogu spasiti stavljanjem u funkciju za potrebe turizma, poput Zlatne ulice u Pragu, u Nizozemskoj i drugim zemljama gdje zanati funkcioniraju kao prije jednog stoljeća. Tako bi se uz kovačnicu ondje našao i kolar, remenar, užar, lončar... A imao sam i plan kako bi se od toga moglo živjeti i zarađivati. No sve je zaustavljeno jer se umiješala politika - razočarano komentira Drago ne objašnjavajući detalje.

Sa svojom tvrđavskom kovačnicom Drago još uvijek na poziv sudjeluje u programima Turističke zajednice Living History, namijenjenima gostujućim turističkim skupinama, kujući uživo, pred publikom, alatom djeda Janoša. Tu je stara mješina koju je Janoš donio iz Pešte, nakovanj, ručna bušilica, preša i čekić, nož za kopita i još mnogo drugog kovačkog alata.

Drago također izrađuje (doduše, još uvijek službeno nepriznat) prvi suvenir grada - medaljon od čelika - koji povezuje kovačku vještinu i gradsku znamenitost. Na kovanici je s jedne strane tlocrtni prikaz barokne brodske tvrđave, a s druge nakovanj, čekić i kliješta, simboli kovačnice Žambok, u kojoj je suvenir iskovan.

Na kalupu koji je Drago sam izradio mogu se okušati i turisti. Mnogi od njih to rado čine. “Bilo ih je iz Kine, Japana, Australije, iz Amerike, iz cijele Europe... i svi su oduševljeni”, komentira Žambok. Ipak, kriza se i kod njega osjeti, nezadovoljan je jer se od toga više ne može živjeti, međutim, unatoč teškoćama ne odustaje od ideje o stavljanju tradicijskog obrta u funkciju turizma.

Takvih primjera ima u europskim državama, gdje su obrtnici tradicijskih zanimanja plaćeni od države. Već nekoliko godina, kaže, s grupom sveučilišnih profesora radi na projektu “Brod grad kroz povijest”.

- Projekt bi bio edukativnog karaktera, koristan za školstvo, turizam, kulturu i gospodarstvo, obuhvaćajući izradu oruđa, oružja i opreme te povijesne likove i priču od Kelta do suvremenika. Time bismo objašnjavali povijest grada, i siguran sam da bismo udeseterostručili broj posjetitelja - uvjeren je Žambok.

A kako bi ta ideja bila realizirana, Drago očekuje pomoć institucija, prije svega Obrtničke komore, CTR-a, Turističke zajednice, Grada... u apliciranju prema EU fondovima, jer je riječ o promociji i grada i županije. “Oni bi trebali osigurati uvjete za oživljavanje tradicijskih obrta, trebali bi shvatiti značenje očuvanja tradicije i pripomoći u realizaciji projekta, jer obrti čuvaju identitet jednog naroda. To će posebno biti važno kad budemo u Europskoj uniji”, naglašava Žambok, ne samo kao obrtnik kovač nego i kao predsjednik lokalne Sekcije tradicijskih i umjetničkih obrta protekle tri godine.

- Odumiranje starih zanata možemo spriječiti ako znanja, vještine i tradiciju istaknemo kao kulturnu baštinu, turističku atrakciju te se zauzmemo za proizvodnju originalnog alata, proizvoda i suvenira na tradicijski način. Nažalost, posljednjih je godina nepovratno nestalo dvanaestak obrta, oni se neće obnoviti. Moja je kovačnica stara 110 godina i jedina je u županiji, no izostane li skora podrška institucija, kako bih kroz program revitalizacije tvrđave svoju vještinu prenosio na nove generacije, propast ću kao i ostali, a za obljetnicu ću prirediti svečano zatvaranje kovačnice - zaključuje u ne baš optimističnom tonu Drago.