Petnaest godina nakon završetka mirne reintegracije Hrvatskog podunavlja razgovarali smo s Ivicom Vrkićem, predstojnikom Ureda privremene uprave za uspostavu hrvatske vlasti u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu od 1996. do 1998. godine. Vrkić je bio jedna od ključnih osoba u procesu koji je ocijenjen kao jedna od najuspješnijih mirovnih misija UN-a uopće u svijetu.

- Zadovoljan sam što sam u tome sudjelovao, premda mi je žao što smo kao zemlja dovedeni do toga da reintegraciju završavamo nakon opasnog okupatorskog rata. Reintegracija je rezultat mudre politike i dobro osmišljenog operativnog programa koji je provodila tadašnja hrvatska vlada. Predsjednik Tuđman donio je vrlo hrabru odluku o tome da se hrvatska vlast u miru vrati na područja pod okupacijom tzv. Krajine, i to kada je većina Hrvata očekivala da se u Vukovar uđe na “bijelom konju”. Za reintegraciju je jako važno bilo to što je međunarodna zajednica dala i snažan mandat prijelaznom upravitelju Jacquesu Paulu Kleinu. S druge strane stvorena je bila i kritična masa operativaca s hrvatske i srpske strane, što je značilo stvaranje svih uvjeta za kretanje u završne operacije mirovne misije.

S hrvatske strane ekipu su činili Hrvoje Šarinić, Ivica Kostović, Vesna Škare-Ožbolt, Joško Morić i vi, no nesumnjivo je kako je general Klein odradio velik posao. Čujete li se ili viđate s njim?

- Posljednji put sam ga vidio u svibnju 2011., kada je proglašen počasnim doktorom Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku. Zadovoljan sam zbog toga, jer smo počasnim doktoratom ispunili moralne obveze koje smo imali prema tom čovjeku. Držim da je ipak sve što je učinjeno mnogo ovisilo i o kreativnoj moći ljudi koji su sudjelovali u reintegraciji. A posebno mjestu tu je imao upravo general Klein.

Postoje li istraživanja koliko je mirnom reintegracijom zapravo sačuvano života?

- Ako se zna da su s naše strane bile angažirane brojne postrojbe za završnu bitku, kao i to da je u pitanju otvoren prostor sa Srbijom u zaleđu, onda je jasno da bi u slučaju rata bilo tisuće poginulih. Konture političkih i vojnih odnosa bile su formirane već poslije Bljeska i Oluje i bilo bi suludo da se išlo dalje ginuti kada je na dohvat ruke bio mir. I zato je najveća vrijednost reintegracije upravo u tome da u procesu nije ispaljen ni jedan metak i nije poginuo ni jedan čovjek.

Što mislite, do kada bi se trebali držati nekih odredbi Erdutskog sporazuma, kao recimo toga da po jedan dožupan u dvije najistočnije županije mora biti po nacionalnosti Srbin, itd.? Jesmo li se ipak u ovih 15 godina pozitivno pomaknuli u demokratskim dosezima?

- Neke stvari su se u to vrijeme rješavale formalistički i pravno kako bi se stvorili oktroirani uvjeti za suradnju, odnosno za participiranje Srba u političkom i javnom životu. Međutim, kako naše društvo bude više odmicalo u stečevinama demokracije, kako se bude dizala kulturološka razina funkcioniranja društva, utoliko će doista biti manje potrebe da se dijelimo na Hrvate i Srbe, a više na ravnopravne građane koji kroz slobodnu aktivnost mogu konzumirati svoja politička prava.