Dalija danas ima 36 godina. Sa suprugom Danijelom i djecom Lucijom (7) i Josipom (6) živi u vukovarskoj četvrti Borovo naselje, u stanu koji nije njihov.

Danijel je vatrogasac u JVP-u Vukovar, a Dalija je prije dvije godine otvorila frizerski salon u središtu grada. Da bi se (samo)zaposlila, prodali su obiteljsku Daciu.

Kada joj je ratni pakao Vukovara uzeo roditelje, Dalija je bila 14-godišnjakinja. Početkom kolovoza '91. zajedno s godinu dana starijim bratom morala je, kroz kukuruze, otići iz grada na koji su padale granate. Sklonili su se „dok ne prođe“, no gotovo sedam godina potrajao je prognanički život u Mađarskoj, Njemačkoj, Zagrebu i na Jadranu, sve do 13. siječnja 1998., kada se vratila u grad svog djetinjstva u kojem su „iz svake srušene kuće rasla stabla“.

– Moji su ostali, do pada Vukovara uspjeli smo ih samo jednom čuti telefonom – prisjeća se, ističući kako su se s djedom početkom listopada pokušali vratiti u Vukovar. No, iz Bogdanovaca dalje nisu mogli pa su ih vratili u Cerić, odakle su noću, pod kišom granata, izašli netom prije nego što je selo palo u ruke okupatora. “Sjećam se vijesti da je pao Vukovar, čuli smo je u Mađarskoj. Zbog nas djece isprva su šutjeli što je s mamom i tatom. Dugo sam se nadala da su živi. A onda sam doznala što se dogodilo”, priča Dalija. Njezina majka Gordana i otac Josip, s bakom Janjom, iz kuće na Sajmištu sklonili su se u podrum tzv. kapljice, kod Eltzova dvorca. Nekoliko dana prije sloma obrane Vukovara, 15. studenog, na taj vinski podrum pada jedna, a za njom i druga „krmača“. Poginulo ih je devetero, svi drugi među 30-ak ljudi bili su ranjeni.

Poginuli su Dalijin otac i baka, a majka je teško ranjena u 5. mjesecu trudnoće i operirana u vukovarskoj bolnici, no u kamionu tadašnje JNA na putu iz okupiranog grada za Srijemsku Mitrovicu, ostavši bez kisika, Gordana Seneši umire u 33. godini. Među NN križevima na mitrovičkom groblju jedino je na njezinom pisalo ime, a tamošnja obiteljska poznanica godinama je donosila cvijeće. Dalija je majku, baku i oca, koji je kasnije ekshumiran iz masovne grobnice, u zajedničku grobnicu sve pokopala tek 2002., u Aleji civilnih žrtava na Memorijalnom groblju u Vukovaru.

– Kao da svih tih godina nisam živjela, dio života je nedostajao. Živjela sam u prolazu sa spakiranim koferima - opisuje godine neizvjesnosti, u kojima nije dvojila da će se vratiti. “Prvi susret sa srušenim gradom bio je jeza i strah. Tek kasnije kao da mi je pao kamen sa srca, mogla sam nastaviti sa životom”, kaže. No, nije bilo lako – podstanarstva, nezaposlenost, život bez primanja s dvoje male djece. Supružnici Živić radili su sve – kao trgovac na stovarištu, čistačica, konobarica. Iako je u ratnom Vukovaru izgubila obitelj, Dalija nije ostvarila nikakva prava. Otac je isprva kao branitelj odlikovan, onda je njegovo ime „iščeznulo“ s popisa. “Sami se probijamo kroz život, družimo sa svima u gradu te svima mogu pogledati u oči i reći što mislim”, kaže Dalija.