Najnovija prognoza kaže: Zadnja kap nafte iscrpit će se 22. listopada 2047. godine u 20.58 sati! Vrlo brzo, dakle, nestat će “crnog zlata”, a kako je krenulo, rok možda bude i kraći jer, eto, curenje nafte iz demolirane bušotine u Meksičkom zaljevu još nije spriječeno. Bilo kako god, posljednjih tjedana svjedočimo jednoj od najvećih ekoloških katastrofa u povijesti SAD-a.
Iz bušotine, koja se nalazi južno od ušća delte Mississippija, iscurilo je više od 40 milijuna tona nafte, a naftna je mrlja duga više od 210 i široka 110 kilometara. Armada brodova i tisuće ljudi ni više od tri tjedna nakon potonuća platforme Deepwater Horizon ne uspijevaju zaustaviti izlijevanje i širenje crne plime prema obalama četiriju američkih država - Louisiane, Alabame, Floride i Mississippija.
Oko 200 teretnih plovila, tegljača, čistača i drugih brodica tjednima se bore s čišćenjem naftne mrlje, a pretpostavlja se da u tome neće uspjeti ni u sljedećih nekoliko mjeseci. Do sada je s površine mora skupljeno dva milijuna galona mješavine vode i nafte i postavljeno više od 40 milja brana, a dnevno i dalje istječe od 5 do 60.000 barela nafte. Onečišćenje se pokušava sanirati i iz zraka bacanjem disperzanata iz aviona, na noge je dignuta snažna američka Obalna straža koja je pokušala katastrofu riješiti spaljivanjem dijela nafte, u zaljev se dnevno dovodi na tisuće volontera kako bi pomogli dežurnim službama, u akciju su se uključili i lokalni ribari, no ni to nije pomoglo. Na kraju se u priču morao uključiti i Pentagon pa se u akciju čišćenja uključuje i nacionalna garda, gotovo 18 tisuća vojnika iz Louisiane, Alabame, Floride i Mississippija. British Petroleum, drugu najveću britansku kompaniju, saniranje štete dnevno košta oko 6 milijuna dolara, a procjenjuje se da bi šteta na kraju mogla iznositi nevjerojatnih 12 bilijuna dolara. Čišćenje opstruira i priroda, loše vrijeme, vjetar i morske struje koje mrlju nose prema obali.

Povijesne nesreće
Što je najgore, slična se katastrofa već jednom dogodila u Meksičkom zaljevu, a nije ni jedina u povijesti SAD-a. Najpoznatija katastrofa je ona američkog tankera Exxon Valdez 1989. godine kraj obala Aljaske, kada se u more izlilo 257.000 barela nafte. Na sanaciju je potrošeno oko 8,8 bilijuna dolara, a posljedice se liječe i danas, čak dvadeset godina nakon nesreće. Naime, za čišćenje su korištena preagresivna sredstva, koja su bogatoj aljaškoj flori i fauni nanijela veću štetu nego sama naftna mrlja. Naftna mrlja uništila je oko dvije tisuće kilometara obalnog područja, ubila oko 250 tisuća ptica, 2.800 morskih kornjača i na desetke kitova. No, deset godina ranije, 1979. godine, Meksički je zaljev, točnije Campeche zaljev, pogodila katastrofa nalik Deepwater Horizonu, eksplozija naftne platforme Ixtoc I. Riječ je o drugom najvećem izlijevanju nafte u svijetu koja je prouzročila izlijevanje čak 3,5 milijuna barela nafte i čija je sanacija trajala gotovo godinu dana. Kao i u slučaju Ixtoca I, SAD-u će trebati mjeseci da zagospodare posljedicama nesreće Deepwater Horizona. Iz bušotine nedaleko od Santa Barbare u Kaliforniji se 1969. godine tijekom deset dana izlilo oko 100.000 barela sirove nafte i uništeni su kilometri kalifornijskih plaža.

Stoljeće opasne nafte
Katastrofalne nesreće na naftnim bušotinama obilježile su kraj 20. i početak 21. st. diljem svijeta, bilo zbog ljudskih pogreški, sigurnosnih propusta ili pak ratnih događanja. Najveća naftna katastrofa u povijesti čovječanstva dogodila se tijekom Zaljevskog rata u Perzijskom zaljevu 21. siječnja 1991., kada se izlilo oko 11 milijuna barela nafte. Iračke snage tada su izazvale čak dvije ekološke katastrofe samo da bi spriječile slijetanje američkih marinaca. Prva se dogodila 16 kilometara od obale Kuvajta potapljanjem nekoliko tankera i otvaranjem sigurnosnih ventila na nekoliko platformi, a druga izazvana podmetanjem požara na čak 650 kuvajtskih bušotina. Katastrofe su devastirale život u Perzijskom zaljevu, a od posljedica udisanja toksičnih para lokalno stanovništvo i danas umire.
Jedna od najvećih ekoloških tragedija je i potonuće liberijskog supertankera Amoco Cadiz, koji se zbog kvara potopio nedaleko od francuske obale 1978. Posada je spašena helikopterima, ali se brod zbog nasukavanja prepolovio i u Engleskom je kanalu završilo 230.000 tona sirove nafte. Naftna je mrlja zagadila oko 300 kilometara obale. Zbog opasne lokacije te lošeg vremena brodu se gotovo dva tjedna nije moglo ni prići. Na kraju se raspao prije nego što se ostatak nafte uopće mogao ukloniti iz tankova. Za podizanje sudske tužbe protiv naftne kompanije trebalo je desetljeće, a u konačnici je Amoco Oil Corporation ipak platio odštetu od 85,2 milijuna dolara za troškove čišćenja i kazne.
Stravična nesreća dogodila se i u Sjevernom moru 1988. kada je eksplodirala platforma Piper Alpha nedaleko od škotskog Aberdeena. Na platformi od 240 radnika poginulo je 167, i to zbog loših planova evakuacije. Dok su helikopteri za spašavanje stigli, plamen je već bio visok 100-tinjak metara, što je spasiocima spriječilo siguran pristup. Najapsurdnije je što je obližnja platforma Tartan nastavila pumpati plin u cjevovode Piper Alphe i nakon eksplozije, jer nisu imali ovlaštenja za zatvaranje. Plin je izazvao i drugu eksploziju, požar je progutao cijelu platformu, a preživjeli su se satima očajnički nastojali spasiti. Uzrok katastrofe bio je loše održavanje, odnosno curenje prirodnog plina tijekom popravaka pumpe i sigurnosnih ventila.

Nemoćna Amerika
Naftna industrija uza sve svoje sigurnosne protokole i tehnologiju naprosto ne može spriječiti slične nesreće, koje se događaju i koje će se događati sve dok obnovljivi izvori energije ne zamijene fosilna goriva. Tankeri i platforme sigurno će gorjeti i ubuduće. SAD-u su UN i 13 zemalja, uključujući i Hrvatsku, ponudile pomoć, ali je Amerika objavila da im pomoć nije potrebna. Katastrofu u Meksičkom zaljevu ne uspijeva sanirati najmoćnija nacija na svijetu, nacija s golemim financijskim i tehnološkim resursima.
U sličnom incidentu u našim vodama, zatvorenom Jadranskom moru, u kojem je dopuštena plovidba preko petsto tankera prema tršćanskoj luci i nešto prema našim lukama, Hrvatska ne bi imala šanse. Iako živimo od turizma i ribolova, sramotno je da još uvijek nemamo ni Obalnu stražu, koja je praktički prva crta obrane u slučaju havarija, a kamoli adekvatnu opremu. Ministarstvo mora ipak se izborilo za par važnih sigurnosnih koraka, a to su usmjereni pravci plovidbe, svojevrsna morska "autocesta", kojima je regulirano da se tankeri prema Trstu kreću uz hrvatsku obalu i vraćaju uz talijansku, te je donesen zakon koji starim tankerima zabranjuje ulazak u naše teritorijalne vode. Što je onda Hrvatska uopće mogla ponuditi SAD-u? Regionalno središte za pružanje pomoći i uklanjanje posljedica katastrofa, sa središtem u Divuljama, može ponuditi samo - ljude.
- Da se u Hrvatskoj dogodi i deset puta manji incident, mogli bismo se samo moliti - kaže Vjeran Piršić iz Eko Kvarnera, dodajući da osim tisuće visokoprofesionalnih entuzijasta drugo nemamo. Nekoliko pokušaja formiranja hrvatske Obalne straže nije uspjelo te ona od 1992. godine postoji samo na papiru. Hrvatsko ratno zrakoplovstvo nije adekvatno opremljeno za spašavanja, naši se piloti na snimanje akvatorija šalju s običnim digitalnim aparatima, a ilustracije radi, nedavno smo utrošili novac na kupnju kolotura za helikopterska spašavanja nedostatnog kapaciteta. Umjesto 250 kilograma, imamo vinče od 150 kilograma, kojima možete dignuti jedva dva čovjeka - kaže Pršić, dodajući da je situacija s brodovima još gora.
- Imamo jedan jedini brod, "Faust Vrančić", namijenjen pomorskim havarijama, ali je on potpuno neopremljen, tankovi za skupljanje nafte tijekom čišćenja stoje u skladištu. Također, nemamo brodova koji mogu isplovljavati u svim vremenskim uvjetima i za jačeg mora, a to čak ne mogu ni brodovi specijaliziranih trgovačkih društava.
Sve u svemu, u slučaju neke teže havarije u Jadranu, primjerice potonuća tankera, naša bi se razvedena i kamenita obala mogla sljedećih trideset godina oprostiti od turizma i ribolova.

Andrea VUKELIĆ