Kolumne
Đelo od Gisko "u gostima" Piše: Srđan Lukačević
Glumci su često čarobnjaci, ali ne možemo to biti stalno
Datum objave: 13. siječnja, 2024.

Magistrirala je glumu i lutkarstvo na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, stažirala godinu dana u osječkom HNK-u, dokazala se i postala članica njegove Drame. Kako sama kaže, imala je sreću biti jedna od rijetkih koja je s akademije odmah dobila angažman i priliku zaigrati u brojnim predstavama uz bok proslavljenim imenima. O deset godina u HNK-u Osijek, ostvarenim i željenim ulogama razgovaramo s glumicom Mateom Grabić Ćaćić.



Gluma troši


Vratimo se na trenutak u vaše studentske dane, što biste iz sustava izdvojili kao pozitivne elemente u izgradnji glumice/glumca, a što je, prema vama, glavni nedostatak?

- Najpozitivniji je element, koji me pokrenuo u osobni rast, bila spoznaja da od svakoga možeš uzeti i naučiti nešto dobro. A glavni je nedostatak upravo druga strana te spoznaje - glumu trebaju podučavati vrhunski pedagozi, koji će te učiti nadograđivati sebe, odgovorno i moralno njegovati svoj poziv, kao i činjenica da je velik nerazmjer broja upisanih studenata glume i tržišta na kojem poslije konkuriraju.


U tom kontekstu, koliko je važno što prije iskusiti i istražiti što pozornica nosi?

- Jako je važno, rekla bih, nužno je da studenti imaju svoju scenu na kojoj polažu kolokvije i ispite. Time bi se u gradu stvorila studentska scena ili scena za mlade na kojoj bi već mogli i raditi, a to bi bio idealan prostor i da poslodavci pomno prate mlade ljude i promišljeno dopunjuju svoje ansamble. Ovogodišnje nagrade hrvatskog glumišta pokazuju da je mladima u gradu bitno omogućiti da rade.

Kako se pripremate za ulogu, kako održavate formu?

- Svakodnevno. Meni je to dio života. To je način na koji tumačite ljude i život oko sebe, koliko široko možete sagledati situacije, okolnosti i ljudska djelovanja. Koliko ste spremni opraštati i voljeti. Gluma zahtijeva mnogo koncentracije i davanja energije drugima, a to najviše troši čovjeka, zato je nužan period odmora i obogaćivanja nutarnjeg svijeta, da bi opet mogao davati i kreirati. U fizičkom smislu redoviti sam član bodybuilding-udruge Hit gym i odnedavno s kolegicom Majom Lučić individualno radim low pressure fitness.

Jeste li tremaroš? Kako se nosite sa stresom?

- Pred novim i nepoznatim uvijek osjećam uzbuđenje. Koliko god proba da smo imali, kada se zastor digne i predstava krene, opet se sve događa taj tren, sada i ovdje, kao i život, bez obzira na plan, reakcija na sada. Ponekad je stresno izložiti se, dati ljudima da te gledaju kao na rendgenu, jer scena to jest.

Iza vas je već deset godina u osječkom HNK-u!

- Mnogo toga mi se dogodilo u tih deset godina, poslovno i privatno, a kod mene je to i dosta povezano jer smo i Ivan (Ćaćić, suprug, nap. a.) i ja dio te kuće. Beskrajno sam zahvalna svakom djelatniku HNK-a Osijek i svim ljudima iz struke što su bili uz nas kad nam je bilo najteže, divno je pripadati takvoj zajednici.

Koja vam je i zbog čega najdraža ostvarena uloga, koju si priželjkujete kao izazov?

- Voljela bih na našoj sceni vidjeti klasike, zatim malo relevantnije dramske autore i suvremeno najprodavanije pismo, mislim da tada možemo govoriti o izazovima. Predstave i uloge koje su mi posebno drage su 260 dana, Unterstadt, Emet, kao i uloga Tonke u Čarugi i Linde u Sviraj to ponovno, Sam. Posebno mi je drag i Long, long play, koji smo radili s pokojnim Sašom Anočićem, koji je napisao Snajperke za nas tri cure - mi smo bile njemu inspiracija i on nama. I moram spomenuti predstavu Udovice, s kojom smo bili na najboljem gostovanju, u Poljskoj.

Kako gledate na poziciju kazališta u gradu i regiji, pa i u Hrvatskoj u cjelini?

- Kultura odražava ekonomski i socijalni razvoj, a kulturna slika grada na van daje jasnu sliku atmosfere života u njemu i poželjnosti dolaska u njega. Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku presjek je stvarnog života grada i jako je važno da vladajuće strukture shvate kako je to najveći hram kulture u cijeloj regiji do Zagreba. Regija u kojoj je kazalište zaostalo u nekom prošlom stoljeću sa svojim repertoarom jasno odražava i ostale socioekonomske probleme. Kako je Osijek grad koji raste i razvija se, vjerujem da će i njegova kulturna slika pratiti taj trend.

Žene na scene!


Ima li razlika u položaju glumaca i glumica u teatru, jeste li zadovoljni brojem snažnih glavnih ženskih uloga?

- Nažalost, ogromna je razlika u položaju žena i muškaraca u glumačkom svijetu. Snažnih glavnih uloga u literaturi naravno ima, jer je odnos muškarca i žene nepresušan izvor života, tako i onog scenskog. Ako postavljamo komade napisane do sredine dvadesetog stoljeća, onda treba birati one u kojima ima snažnih ženskih lica, jer uglavnom dominiraju muškarci. Suvremeni tekstovi nude jaka ženska lica, vjerujem da ćemo ih imati priliku zaigrati na našoj sceni. Stvar je u tome što danas biti glumica ne nosi više sve one terete i epitete koje su glumice jako dugo trpjele, jer se položaj žena mijenja. Ta razlika samo pokazuje da ima mnogo muškaraca, ali i žena koji još ne razumiju da smo prvo ljudska bića, jednako vrijedna.

Imena članova osječkog dramskog ansambla redovito viđamo među nominiranim i nagrađivanim glumcima. Recite nam više o ansamblu s kojim radite.

- Dramski je ansambl HNK-a u Osijeku jedan od najugodnijih ansambla za rad u Hrvatskoj, to potvrđuju redatelji koji nam dolaze i ostaju zatečeni jednostavnošću, predanošću i prisutnošću ansambla. Čine ga dobri ljudi i zanimljivi umjetnici koji bi mogli raditi velike predstave. Nužno je birati komade prema ansamblu, propitkivati društvo u kojem živimo i dovoditi različite redatelje i njihove timove koji nude nove poglede i scenska rješenja. I da, potrebno je uložiti novac kako bismo mogli stvarati. Iako često jesmo, ne možemo stalno biti čarobnjaci.

Trenutno radite na predstavi u Pečuhu. Recite nam više, o čemu je riječ?

- U Hrvatskom kazalištu u Pečuhu Nina Kleflin režirala je tekst Neila Simona Tračevi. Komedija je to o opsesivnoj brizi moćnih ljudi da održe fasadu svojeg utjecaja - o nadmoći površnog nad bitnim. Zanimljivo je biti dio ekipe na proslavi desete godišnjice braka gradonačelnika Zagreba Dubravka Ćaćije i njegove supruge Mire, gdje događaji jedan za drugim vode ravno u katastrofu. Uživala sam u svakoj probi, u novom, obnovljenom kazalištu, u kojem je sve podređeno onima na kojima kazalište počiva, umjetnicima - glumcima i autorskom timu.

Uz kakve se knjižne naslove opuštate i možete li nam preporučiti nekoliko zanimljivih?

- Obožavam knjige! Volim darovati knjige i dobit ih na poklon. I često plaćam zakasninu jer podignem više nego što stignem pročitati. Svake večeri čitam dječje priče, pa ću izdvojiti Dan kada sam se pretvorio u pticu, Tko se čega boji Zvonimira Baloga, Dječak, Krtica, Lisica i Konj - štivo za odrasle. Mrljek i Prljek i cijeli program Evenio. Posljednji roman koji sam čitala je Majstor i ja Elif Shafak - preporuka. Veselim se pročitati Kreativni čin, način postojanja Ricka Rubina.