Kao i svake godine, 27. rujna u cijelome se svijetu slavio Svjetski dan turizma, uz ovogodišnje geslo "Turizam i zelena ulaganja" (Tourism & Green Investments). Obilježavanje tog datuma, osim uobičajenih manifestacija, govora, promidžbenih aktivnosti, rasprava i analiza, imalo je i neke svoje posebnosti, koje odskaču od tzv. srednje struke unutar koje promatramo turizam i tumačimo njegove dosege. O jednoj od takvih posebnosti i unikatnosti, za ovotjedni Magazin, post festum Svjetskog dana turizma, piše doc. dr. sc. Romana Lekić, prof. stručnih studija i pročelnica Odjela turizma na Veleučilištu Bernays u Zagrebu.

Igra i ples kao oblik komunikacije imaju važno mjesto ne samo u životu pojedinca nego čine integralni dio društvenog života, tradicije i običaja. Turizam je, možemo reći, i specifičan oblik igre i nije samo psihološki nego je i društveni i antropološki fenomen.

Odmor u kome uživaju turisti privremena je pauza i odgovara tzv. fazi rituala prelaska koja se nalazi negdje "između" u odnosu prema priznatom statusu strukturiranog života. Tako da se turisti i fizički i simbolički izdvajaju iz svog normalnog života i svijeta svakodnevice, pri čemu ovaj međuperiod ima tranzicijski karakter.

Kako se uranjanje u turističku egzistenciju produbljuje, turist nastavlja ostvarivati ideju da više nije zatvoren u svoje bivše Ja (jastvo/sebstvo), nego je privremeno transformiran u novu osobu, s drukčijim identitetom (turiste) koji igra na novoj pozornici (turistička destinacija). U ovakvom svijetu, izvan njegova uobičajenog vremena i prostora, koji je daleko od realnosti koja je ostala kod kuće, turist postaje glumac, a turistička kultura scenarij. Uranjanje i prilagođavanje turističkoj kulturi mogu biti postupno. Najbolje uronjeni u novi životni stil su oni koji su dublje ušli u čaroliju putovanja.

Fantazija, iluzija ili san imaju dodatni produbljujući efekt. To je vrsta slobode koju plesač osjeća kada uhvati ritam. Izuzetno je iskustvo kroz koje se prolazi kroz ples, dobro je dodati i pjesmu, pa je to i oblik i način komunikacije, a može reći da je i život sam svojevrsni ples: nekada plešemo sami, nekada u paru, nekada u grupi. Na taj način slijedimo i prirodne ritmove kroz koje se usklađujemo i s ritmom prirode i naše Majke Zemlje, a može se plesati u prirodi, pod vedrim nebom, u sjeni drveća, uz obalu mora, rijeka i jezera!

Nikola Tesla lijepo je rekao da ako želimo ući dublje u strukturu svemira, uvijek ćemo se vratiti na energiju, frekvenciju i vibraciju. Čak i materijalne forme su samo različite valne frekvencije koje titraju pred našim očima kao slike na kinoplatnu. Cjelokupni materijalni svijet zapravo je titraj sa zvukom kao osnovom. Raspon zvukova je široka lepeza od oštrih vibracija tvorničkih strojeva i uređaja do finih tonova glazbe. Čak i kod liječenja, što je i znanstveno potvrđeno i primjenjuje se u terapijama, zvuk ima izuzetne dobrobiti zbog toga što se ljudsko tijelo sastoji od oko 70 % vode, a voda je osjetljiva tvar koja poprima vibraciju zbog visokog stupnja rezonantnosti te prenosi zvučne valove u naše tkivo do svake stanice i tako ju balansira (glasoviti Mozartov efekt).

I baš zbog tog razloga ništa na nas nema toliki utjecaj kao glazba i zvuk. Ništa nije moćnije od zvuka jer zvuk transformira trenutačno. U svim drevnim spisima kaže se da je u početku bio Zvuk (ili Riječ) i da je sve nastalo od zvuka. Sama osnova glazbe je ritmička vibracija. Od početka života na Zemlji naše prvo iskustvo u svijetu bile su vibracije dok smo bili u tijelu naše majke, njezin glas i, kao najvažnije, otkucaji njezina srca. Na elementarnoj razini naučili smo različite zvukove koji su se prenosili kroz vodeni svijet majčine utrobe prepoznavati kao sigurnost ili kao opasnost, a ta su se iskustva utisnula u našu psihu.

Zbog tog je razloga temeljna struktura glazbe duboko povezana s arhetipskim strukturama u našoj psihi i može prodrijeti do najdubljih slojeva naše svijesti. Ne čudi stoga da su se najbazičnije forme ritma razvile upravo iz dvodobnog takta kucanja srca i trodobnog takta disanja. Drevne ilustracije prikazuju da su npr. bubnjevi u Mezopotamiji i Egiptu postojali prije 4000 godina, tako da je bubanj najstariji instrument na svijetu. Prije nego što su nastala kina, prije nego što su nastale novine, prije TV-a i radija... postojala je priča popraćena bubnjem i u mnogim etničkim kulturama ritam ima ritualno značenje.

Još je Platon vjerovao da glazba ima ključnu ulogu u formiranju karaktera pojedinca te da može utjecati na njegove emocije, Hipokrat je također preferirao glazbu s ciljem izlječenja bolesti uma, a Aristotel je smatrao da glazba djeluje na dušu zato što pročišćuje emocije. Sasvim je sigurno da je glazba univerzalni jezik. Albert Einstein napisao je o teoriji relativnosti: "Sinulo mi je intuicijom, i glazba je bila pokretačka snaga iza intuicije. Moje otkriće je rezultat glazbene percepcije." Američka plesačica Isadora Duncan smatra se majkom suvremenog plesa i krajem 19. i početkom 20.stoljeća oslobodila se okova klasičnog baleta i dala lepršavu, slobodnu formu, a plesala je i bosa. Ples i ritam za nju su bili izraz subjektivnog osjećaja i stanja duha, a od filozofa Nietzschea dobiva ideju za pokretanjem vlastitog filozofskog pravca - onog u plesu. U svojim memoarima javno je izjavila da ju je Opatija, koju je posjetila prvi put 1902. godine, inspirirala, a posebno ju je njihanje i lepršanje palmi pod prozorima "Ville Amalia" u kojoj je boravila potaknulo na plesne pokrete laganim podrhtavanjem ruku i ramena koje ju je proslavilo.

Doživljaj kroz zvuk i ritam su od elementarne važnosti za čovjeka i jedan od najjednostavnijih i najdirektnijih načina pristupu kreativnoj energiji. To je i dio naše tradicije još iz davnih vremena, pa je to i dobar resurs i atrakcija za doživljajni turizam kroz kreativno osmišljene radionice, posebno za našu dijasporu kao dio cjelogodišnje ponude genealoškog turizma.

Takva ponuda može se kreirati i u prirodnom okružju gdje se može spojiti nekoliko oblika turizma - npr. botanički, parkovni, astronomski, mitološki... Prema autorima Ceribašić i Ćaleti (2000.) u našoj tradiciji najčešći membranofoni instrument je doboš, cilindrični bubanj s dvostrukom opnom. Koristio se za izdavanje naredbi ili oglašavanje novosti po slavonskim, međimurskim i podravskim selima. U istoj funkciji, na otoku Krku i u Istri nailazimo na tamburin. Na području Banovine nailazimo na banijski bubanj, cilindrični bubanj s dvjema povezanim opnama izrađen od jednog komada drva. Opna se izrađuje od životinjske kože različite debljine. Svira se s pomoću dva drvena batića, manjeg (tanjeg) i većeg (debljeg). Lončani bas je izrađen od glinenog ćupa presvučenog svinjskim mjehurom, sa štapićem u sredini. Rasprostranjen je po karlovačkom Pokuplju, Hrvatskom zagorju, Bilogori, Međimurju i Podravini. Zbog svog zvuka u narodu je poznat kao đavolji instrument.

U današnjem modernom društvu živimo s velikom količinom emotivnog ograničenja i puno potisnutih emocija i kreativnosti, što nas dovodi u opasnost od krutosti, duhovnog osiromašenja i "unutarnje smrti." Kroz turizam i kreativne doživljaje, uključujući ritam i boravak u prirodi, vraćamo sebe, ali i turista, u rezonantno područje, i to olakšava izražavanje bilo koje emocije i uspostavlja ravnotežu.

Turizam je fenomen i kroz moćnu muzikoterapiju u zelenom okružju može učiniti da se brojna vrata koja su zatvorena u svakodnevnom životu otvore u univerzumu neuobičajenog. Ritam, moćan ritam, velikodušan u svojem ponavljanju... topi i grije srce, stvara mu prostor da pokaže i pleše sve što nosimo u sebi, da se otvorimo i podijelimo svoje priče s drugim srcima. Tada možemo osjetiti i prigrliti i tuđa pleća i podijeliti teret s ramena. Ah... kakvo olakšanje!