Magazin
TEMA TJEDNA: URAVNOTEŽENA HRVATSKA

Emil Pavić: Sami kreiramo svoju sudbinu i imamo povijesnu priliku za razvoj
Objavljeno 2. rujna, 2023.
EMIL PAVIĆ, MAG. OEC. prodajni konzultant, član Centra za javne politike i ekonomske analize (CEA)

Ja sam dijete rođeno 1978. u bivšoj Jugoslaviji i dobro pamtim osamdesete, godine hiperinflacije, nezaposlenosti, redukcija struje, nestašice raznih roba i političke nestabilnosti. Tada smo kao prozor na Zapad imali odlazak u Austriju ili Italiju i bili smo uvijek fascinirani standardom i mogućnostima koje su te države imale već tada. Svima nama je Zapad i uspješan način života uz sređene sustave i razne poslovne mogućnosti bio neka vrsta filmskog prikaza života - kaže Emil Pavić, mag. oec. i prodajni konzultant, član Centra za javne politike i ekonomske analize (CEA), te dodaje:



- Samostalnost Republike Hrvatske, izborena uz velike žrtve i odricanja, razaranja i tadašnje mudro političko vodstvo, koje je okupljalo intelektualnu elitu, omogućilo nam je da danas, 30 godina poslije, imamo potpunu europsku integraciju i dio smo razvijenog dijela svijeta.

Kada dublje pogledamo našu startnu poziciju, a to je Domovinski rat, odnosno suočavanje sa svim posljedicama tog razdoblja, naša je domovina mnogo postigla. Unatoč tolikim izazovima kojima smo sami sebe sputavali u većem iskorištavanju potencijala naše slobode i samostalnosti. Istina nikako nije 0 ili 1. Mi ljudi, koliko god znali mnoge stvari, skloni smo krajnostima, pa često pretjerujemo sa zaključcima, sve do katastrofičarstva, ili nam pak nedostaje smisao za racionalnu kritičnost i formiranje konkretnih rješenja, kao alternative kulturi kukanja odnosno negodovanja. Uostalom, moramo se pomiriti s time da naše društvo ima svoje prepreke u mentalitetu, pa se, nažalost, ne možemo još uspješno natjecati s, primjerice, Slovencima, Česima ili Litvancima. Moramo prvo mijenjati niz domaćih inputa, a sklonost promjenama i dalje je ograničena. Najteže je raditi tako da se krene od sebe pa da onda ta individualna energija mijenja druge.

Katastrofičarstvo i crne prognoze su pretjerivanja. Razne prepreke našem ubrzanijem razvoju dio su mentaliteta, a tako i (pogotovo) kod onih koji su katastrofičari. Iza takvih aktera često se kriju populizam i demagogija, a njihov plan B lako se može već unaprijed prepoznati kao daleko lošije upravljačko rješenje od onoga što imamo trenutno, kada se neke promjene i reforme ipak događaju zbog toga što smo dio Europske unije. U tom smislu, treba biti i oprezan s time što podrazumijevamo pod suverenizmom. Kamo bi nas tek doveli pozivi na ekonomski suverenizam, a treba nam više stranih ulaganja i konkurencije na tržištu? Sve dok smo u okvirima integracijske politike, u okvirima transatlantskog partnerstva, naši su rizici znatno manji nego što bi bili u situaciji da smo prepušteni populizmu i lažnoj predodžbi o suverenizmu. I dalje imamo suverenitet da možemo donositi niz odluka koje ne donosimo; za to nam nije odgovoran EU, a ne želimo učiti od Danske ili Estonije, uz ostale dobre primjere.

NESTABILNO OKRUŽENJE


Mnogi ističu kako društvene stabilnosti nema bez političke stabilnosti, kao i da politička stabilnost omogućuje rješavanje ekonomskih problema. Je li Hrvatska u tom pitanju ostvarila uvjete koji, između ostalog, osiguravaju i ekonomski razvoj i prosperitet...? Uveli smo euro, ušli u Schengen, mirovine rastu, investicije također, no tu su i problemi poput inflacije...

- Naš put bio je težak i još nije završen. Politička tranzicija jest preduvjet i za ekonomsku tranziciju. Kad bismo dublje sagledali naše početne pozicije, vidjeli bismo da naš problem nije bio samo politički sustav nego i promjena načina razmišljanja i promjena gdje se sve više traži odgovornost pojedinca umjesto stalnog traženja državnih intervencija. Intervencija države ponekad je nužno potrebna, ali i ona ima svoja ograničenja kako bismo imali sačuvano slobodno tržište, koje nam jamči mogućnosti slobodnog poslovanja, formiranja cijena i opskrbu svime onime na što smo naviknuli i što sada smatramo nečim što je sasvim normalno.

Sve je povezano. Ekonomija nije otok, neovisan o vrlo složenim pitanjima društvene i političke stabilnosti te odvojen od niza međusobno povezanih javnih politika i procesa odlučivanja. Unatoč mnogim izazovima i ozbiljnim frustracijama, ipak imamo političke elite koje su nas od početaka 21. stoljeća vodile u procesima euroatlantskih integracija, a sada smo još i u Schengenu i eurozoni. Usto, pristupanje OECD-u dio je ozbiljnog posla, koji podrazumijeva i provedbu određenih reformi, kao što su poboljšanja javnog menadžmenta i kvalitete poduzeća u vlasništvu države, bolji propisi za poslovanje, regulatorne politike itd. Otvara nam se prilika za policy učenje, što posebice naš Centar za javne politike i ekonomske analize (CEA) smatra važnim. Jednostavno, moramo učiti od boljih kako bismo i mi kao nacija bili bolji na dugi rok.

Činjenica je da imamo rast plaća i mirovina; to se nikako ne može osporiti. Zbog inflacije velik je raskorak između njihove nominalne i realne vrijednosti. Ipak, i njihova realna vrijednost je u plusu. Osim toga, imamo solidan rast BDP-a i bar umjereno napredujemo u ekonomskoj konvergenciji prema prosjeku EU-a, a sada smo okvirno na razini Slovačke i Latvije - zemalja koje su Uniji pristupile gotovo deset godina prije RH. Pitanje je kako možemo ubrzati dugoročno ekonomski rast, povezan s rastom produktivnosti, a odgovori nisu tako jednostavni. Da kažemo - reforme, to bi bilo točno, kao što je to već popularna poštapalica, koja se često koristi bez dubinskog razumijevanja svega onoga što moramo mijenjati. Jednostavno, nemamo elite na razini, primjerice, Litve, a kamoli one koje bi učile od, primjerice, Finaca. Geografija bliskosti s Balkanom i Mediteranom određuje nam političku i ekonomsku sudbinu jer kao društvo ne želimo mnogo i supstantivno mijenjati neke obrasce koji nisu razvojno usmjereni.

Važno je da pomalo shvaćamo kako je većina ekonomskih odnosa na nama i da smo mi ti koji kreiramo sami svoje ekonomske politike, dok je okvir tu i on je napravljen. Potrebno je jačati svijest da svatko od nas ima priliku utjecati na ubrzanje povećanja BDP-a i nacionalnog bogatstva. Gledajući realno, RH se po BDP-u po stanovniku svrstava u zemlje visokog dohotka.

POŠAST INFLACIJE


Što se inflacije u RH tiče, ona je zasad u nekoj razumnoj i kontroliranoj granici od oko sedam posto, a premijer Plenković kaže da će Vlada razmatrati sve mogućnosti za daljnje smanjivanje inflacije... Koje bi bile takve mogućnosti, što još može učiniti do kraja godine? Vidimo da cijene nekih artikala i dalje nezadrživo rastu...

- Trebalo bi dobro analizirati uzroke inflacije, odnosno u kojoj mjeri je to opravdano rastom troškova inputa, a koliko se radi o neodrživom poslovnom menadžmentu, koji je kratkoročno profitabilan, ali ne nužno na dugi rok. Potrošači ipak imaju finalnu moć odlučivanja na tržištu, i mnogo više elastičnosti nego kao birači na izborima. Jedina nam je utjeha da neke zemlje istočne Europe, pogotovo Mađarska, imaju veću inflaciju. Treba jasno reći kako euro nije razlog. Inflacija je počela i prije, te bi se sve ovo dogodilo i da smo zadržali kunu. Populisti često ističu euro kao razlog, koliko god se od 1. siječnja ove godine javio problem zaokruživanja cijena.

Nedostatak radne snage, koja je napustila državu, manjak majstora, profesionalaca, medicinara, rast cijena njihovih usluga - sve to podiže cijene i inflaciju. Pritisak na rast plaća u trgovini posebno je izražen i tu se u posljednjih nekoliko godina dogodio velik pomak prema povećanju plaća, koje onda čine pritisak i na rast cijena u maloprodajama. Uzroke inflacije treba gledati i prema segmentima. Iako zasad ukupna stope iznosi 7,3 %, koja je ukupan prosjek rasta cijena, kod hrane i prehrambenih artikala zabilježen je porast od čak 15 %, što znači da je rast cijena hrane dvostruko brži od prosjeka ukupne inflacije. Uzroke možda treba potražiti i u strukturi gostiju koje imamo u turističkoj sezoni, gdje zbog velike apartmanizacije imamo goste koji sami pripremaju hranu u apartmanima. Na taj način oni kupuju namirnice tamo gdje i lokalno stanovništvo, te, kako dolazi do porasta potražnje, tako onda imamo i rast cijena koji ostaje i ne posustaje. Imamo slučaj da se povećane "morske" cijene prelijevaju i na kontinent.

Kod nas se u javnosti često spominje da je jedan od većih uzroka inflacije i uvođenje eura s početkom ove godine, no važna je i činjenica da neke zemlje Unije, koje nisu uvele euro, imaju čak veću inflaciju. Zbog toga, u kontekstu euroskepticizma, treba jasno reći kako euro nije razlog inflacije, odnosno da inflacija zahvaća i zemlje koje nisu dio monetarne unije.

Građani se s pravom pitaju gdje je uzrok tako enormnog rasta cijena prehrambenih artikala, jer je u susjednoj eurodržavi Sloveniji taj rast upola manji i cijene hrane prosječno su niže uz njihovu 46 % veću prosječnu plaću, kako navode podatci Državnog zavoda za statistiku.

Vlada nema puno manevarskog prostora. Državne intervencije uvelike nisu dobre, u smislu reguliranja cijena i sl. Ipak, ako se problem nastavi, vaučeri za potrebite bit će nužni. Antiinflatorna politika svakako je i rezanje državne potrošnje, neovisno o tome što javni dug u BDP-u pada na 60 %. Imamo prevelik obujam javne potrošnje, veći nego baltičke zemlje, što je jedan od razloga niže razine ekonomske slobode. Opća država raspolaže s gotovo 50 % BDP-a (procjena), što je postotak koji se svakako treba početi snižavati.

Također, velik je problem što štediše gube vrijednost, pa bi bilo dobro dignuti kamatne stope na štednju.

OTVORENA EKONOMIJA


BDP, gospodarski rast, kamatne stupe... kakvo je sadašnje stanje, i kakvo bi moglo biti do kraja godine? Što je s investicijskim ulaganjima, napose inozemnim, u Hrvatskoj? Je li s tim stanje bolje nego početkom godine? Mnogi kažu da je politička stabilnost prvi indikator da se u Hrvatsku može ulagati... Vaš komentar?

- Imamo solidan rast BDP-a, a pogotovo u odnosu prema okruženju. Ne možemo više očekivati visoke stope rasta kao prije one velike financijske krize. Moramo sada biti oprezni da ne ovisimo toliko o ulaganjima europskog javnog novca, koja su važan generator rasta. To je dobro, a upućuje i na oprez, pogotovo na dugi rok. To je pitanje naše ovisnosti, kao i moralno pitanje opravdanosti visoke razine preraspodjele novca poreznih obveza iz tzv. netokontributora - Austrija, Njemačka, Nizozemska, skandinavske zemlje. Njima moramo zahvaliti za financiranje našeg ekonomskog razvoja, to više što se gotovo svi razvojni projekti financiraju iz europskog proračuna.

Kako je ekonomski proces zapravo očekivanje, tako mi možemo imati i više stope rasta, a očekivanja kapitala ovise i o sigurnosti okruženja za ulaganje, ali i optimizmu potrošača. Hrvatska je malo tržište i mi smo otvorena ekonomija, što ne znači da ne možemo imati nešto svoje i posebno, svoje "zlato" ili "naftu". Naši vrijedni resursi su ljudski potencijal i mogućnost raznih inovacija kao što su visoke tehnologije ili IT industrija. Kao primjer navodim tvrtku "Infobip", koja je globalni igrač, ili tvrtku "Span", ili tvrtku "Rimac", čije kapitalizirane vrijednosti premašuju stotine milijuna, pa i milijarde, eura.

Mi kao uzor moramo imati učinkovite, brze, sređene države male površine i manjeg broja stanovnika i zbog tih razloga nije moguće imati profitabilne visoko ekstenzivne industrije koje smo imali nekada, kao što su, primjerice, tekstilna industrija ili teška industrija prerade metala. Ne bismo ni trebali težiti tome, naš resurs je visoko obrazovan i sposoban čovjek, odlična prometna povezanost i prostor koji naseljavamo koji ima nevjerojatne prednosti i raznolikosti.

Ulaganja u brze željeznice, što je sljedeće veliko infrastrukturno ulaganje, može u kratkom vremenu učiniti od Hrvatske zamlju za brzu razmjenu ljudi i dobara uz niže cijene transporta u odnosu prema cestovnom prijevozu. Ušteda vremena i mogućnost da osobe koje žive dislocirane od glavnih centara mogu slobodno, brzo i komotno putovati uz niske troškove također su važan faktor, kao i niz koristi od manje zagušenosti gradova tranzitnim prometom. Tu je i smanjivanje pritiska na rast cijena nekretnina u gradovima, što također prouzročuje rast stopa inflacije, te nešto jako važno, a to je porast vrijednosti zemljišta i nekretnina u širem pojasu glavnih centara. Na taj način ljudima se kroz infrastrukturu podiže vrijednost njihovih nekretnina te se stvara vrijedan kapital koji se dalje može ulagati. Ipak, kao najvažniju korist istaknuo bih ostanak ljudi u svojim gradovima i naseljima te, na kraju krajeva, u Hrvatskoj. Ljudski potencijal najvažniji je resurs, bez njega nema razvoja države.

Prioritet ekonomske politike mora biti privlačenje privatnih investicija, od malih poduzetnika do velikih stranih kompanija (FDI). Imamo dobre primjere stvaranja povoljnih investicijskih klima, od Međimurske i Varaždinske županije, preko Svete Nedelje, Bjelovara, sve do Osijeka. Primjerice, ohrabruje dolazak velikog američkog ulagača Jabil u Osijek, s planiranih oko 1500 radnih mjesta. Pogotovo Slavonija treba privatne ulagače i vjerujemo da postoji potencijal stvaranja bolje klime u toj regiji.

Velik je potencijal u dodatnom jačanju bilateralnih odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama, u smislu produbljivanja vojne suradnje, jačanja obavještajne suradnje i uključivanja privatnog sektora u taj posao, u čemu nam američki model može jako pomoći. Nadalje, u suradnji sa SAD-om možemo mnogo napraviti na privlačenju privatnih investicija i razvoju poslovnih odnosno trgovinskih odnosa. Takvo bi nas usmjerenje držalo dalje od pokušaja stvaranja iluzije o ekonomskoj suradnji s Kinom, odnosno zapravo Komunističkom partijom Kine. Moramo se riješiti iluzije da bilo kakva ulaganja donose razvojne koristi, a rizike ekonomskog porobljavanja često se prepozna tek naknadno, s odmakom vremena. Zašto ne bismo stvarali ekonomske odnose s Tajvanom, primjerice?

Demokracija, na koju smo naviknuli, ima svojih nedostataka, ali je najbliža humanim temeljima vladavine naroda. Na nama je da i dalje učimo i razvijamo se u smjeru koji smo odabrali i uživamo slobodu za koju smo se izborili.

TURIZAM I INVESTICIJE


Nezaobilazna tema za kraj ljeta - TURIZAM. Ljetna sezona je na izmaku, no čuju se i neki disonantni tonovi da sve ne prolazi bajno i da financijski priljev sredstava od ovogodišnje sezone neće biti takav kakav se očekivao. U međuvremenu, Vlada je donijela Nacionalni plan održivog turizma i za provedbu predviđenih mjera na raspolaganju je gotovo milijarda eura iz EU-a i iz državnog proračuna. Vaš komentar?

- Udio turizma u hrvatskom BDP-u vrlo je visok i gotovo najviši unutar EU-a. Sama ta činjenica doista je alarmantna i poziva na oprez i akciju. Također, taj podatak mnogo govori o nama, našim socijalnim navikama i mentalitetu općenito.

Kako bih objasnio poantu ovog priloga, vratit ću se nekih dvadeset godina u prošlost. Početkom ovog stoljeća bilo je jako popularno među malim poduzetnicima otvarati male kioske s raznim artiklima. To je bila vidljiva posljedica velike nezaposlenosti i ekonomske krize, u koju je RH upala krajem 1998. godine. Ta kriza bila je zbog sveopće letargije u društvu, umornom od korupcije, iscrpljenom od posljedica rata i obnove te masovnim gašenjem i stečajevima tvrtki koje su bile u pretežnom vlasništvu države. Godine 1998. stopa nezaposlenosti u RH iznosila je čak 22,66 %, što je nevjerojatno visoka stopa, ali razumljiva ako uzmimo u obzir stanje u RH tada; rat je nedavno završio, dio zemlje se tek trebao reintegrirati u sustav. I tada primjećujemo da je, primjerice, Zagreb imao stopu nezaposlenosti od 9 %, a dalmatinske županije imale su 21 - 33 %! Danas smo po stopi nezaposlenosti pali ispod 6 %, što je rekordno nisko.

Vratimo se na primjer otvaranja kioska. Naime, ljudi su u situaciji velike nezaposlenosti, a tada bez mogućnosti otvorenih migracija, kao što je to danas, pokušali nalaziti razna rješenja kako bi sami pokušali otvarati radna mjesta jer posla doista nije bilo. Tada je s oporavkom ekonomije, s ulaskom u novi milenij, s otvaranjem države za nove investicije, odnosno s gradnjom autoceste A1, pokrenut kotač razvoja zemlje.

Tada još nismo mogli pretpostaviti da će stvari otići toliko daleko da prosječan čovjek više neće moći zamisliti normalan odmor u ljetnim mjesecima na obali, ni da mnogi neće moći kupiti vlastitu nekretninu. Tada je počelo raslojavanje između onih koji imaju nekretnine na obali i onih koji to nemaju. RH je, kako bi otvorila ventil brze zarade, dopustila da se neselektivno grade razna područja, ali da se, s druge strane, ne povećava komunalna oprema i infrastruktura prostora, pa tako sada imamo velik broj objekata koji nemaju adekvatna parkirna mjesta; imamo gradove gdje je u ljetnim mjesecima život zapravo gotovo nemoguć, ali ni to nije zapravo najveći problem.

Najveći problem su cijene, one cijene prehrambenih artikala koje ti auto-gosti podižu jer mi nemamo nikakav elitni turizam, već smo orijentirani na prosječnog zapadnog radnika srednjeg ili niže srednjeg dohotka, koji uglavnom ne troši po restoranima, nego hranu kupuje na istim mjestima kao i domaće stanovništvo. Tu je i problem preopterećenosti vodovodne i električne mreže, telekomunikacija, cesta i svega što jedan normalan prostor za život ima.

Taj naš kiosk s početka ove priče sada je apartman, garaža, bilo koja površina koja se na brzinu može urediti, često i sa starim namještajem, bez klimatizacije ili uz posebnu doplatu, a sve u svrhu zarade onog koji to renta kako taj pojedinac ne bi trebao potražiti stalni posao ili prošao neku vrstu prekvalifikacije.

Hrvatska je sada zemlja gdje manji dio stanovništva ulaže u sebe, znanje, radi i jako ga se oporezuje, a drugi dio ne radi, ne obrazuje se, ne ulaže, ne plaća tolike poreze, nego čeka da turist uđe na autocestu koju su svi platili i njom dođe do obale koristeći se infrastrukturom koju su također pretežno svi platili. Spomenut ću tu još i važan podatak, a to je da velik dio općina u kojima je pretežna ekonomska aktivnost turizam prima državne dotacije za razne projekte, što znači da svi građani RH sudjeluju u izgradnji i pomaganju biznisa jednog ograničenog broja stanovnika, što je apsolutno stavljanje u neravnopravan položaj svih nas.

Pretjerana ovisnost Hrvatske o turizmu pogubna je stvar i velik rizik za našu sadašnjost, ali, što je još gore, i za budućnost. Mladi ljudi koji to gledaju stvaraju krivu sliku života i posla te dobivaju privid da je u životu moguće uspjeti ako ti se posreći i ako naslijediš makar i garažu uz more, jer tada je put prema rentijerstvu i izbjegavanju rada i obveza širom otvoren.

Pametnom poreznom politikom može se destimulirati turističko rentijerstvo, a to je dio za širu javnu raspravu i nacionalni konsenzus oko te jako važne, ali i socijalno osjetljive teme.

SNAGA ZA PROMJENE


Za kraj, kako komentirate aktualno povećanje mirovina od 8,42 posto, najveće u posljednje 24 godine...?

- Mirovinski sustav je kao takav godinama u problemima jer uplate zaposlenih iz prvog stupa ne pokrivaju isplate svih mirovina i tu se javlja onaj famozni omjer zaposlenih i umirovljenika, koji je sada vrlo slab, na 1:1,29 (prema podatcima s mirovina.hr), a sustav je projektiran za omjer 1:3 kako bi bez problema mogao pratiti sve poraste i usklađivanja. Mi sada imamo netokontribuciju iz proračuna od čak sedam milijardi eura (prema podatcima s portala arhivanalitika.hr) kako bismo mogli isplatiti sve mirovine. Porast od nešto više od 8 % je visok, ali on jedva pokriva troškove porasta zbog inflacije.

Naše starije stanovništvo mora imati primjeren standard i mora živjeti u miru, udobnosti i u svemu što mi kao društvo moramo i trebamo učiniti za njih. Dostojanstvo mora biti imperativ.

Cilj naše zemlje mora biti opće zadovoljstvo svih dijelova društva. Važno je da shvatimo kako sami kreiramo svoju sudbinu i da imamo veliku, gotovo povijesnu, priliku za razvoj; to je prilika koja nam se otvorila nakon stoljeća raznih saveza, tuđih uprava i golemih žrtava koje smo podnijeli za ovo što imamo danas. Mi za to imamo snage. (D.J.)
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana