Teško da je itko davne 2003. i u najoptimističnijim predviđanjima mogao pretpostaviti u što će se jedan osobni projekt nastao iz sveučilišne dokolice pretvoriti dvadeset godina poslije. Naime, nakon prvotne ideje, početkom 2004. Mark Zuckerberg sa svojim cimerima i kolegama s faksa Eduardom Saverinom, Dustinom Moskovitzom i Chrisom Hugesom pokreće projekt The Facebook za studente Sveučilišta Harvard. Članstvo je u početku bilo ograničeno samo na studente Harvarda, i unutar prvih mjesec dana, više od polovice dodiplomskih studenata se registriralo na stranicu. U ožujku 2004. godine, The Facebook se proširio na sveučilišta Stanford, Colombia i Yale. To je pridonijelo daljnjem prodiranju The Facebooka na ostala sveučilišta. Tvrtka je 2005. godine izbacila "The" iz svog imena i za 200.000 dolara kupila domenu facebook.com. U rujnu 2005. lansirana je verzija za srednje škole, a od 26. rujna 2006. Facebook je dostupan svima u dobi od 13 godina naviše. Ostalo je, kako se to inače kaže, povijest. S dodatkom da se povijest u protekla dva desetljeća pretvorila u našu sadašnjost, s golemim brojem različitih društvenih mreža koje su i samom internetu na određeni način udahnule dušu, premda će mnogi reći da se zapravo radi o prodaji duše đavlu.

Kako gleda na fenomen društvenih mreža, jesu li one doista revolucionarna medijska, komunikacijska prekretnica, pitali smo dr. sc. Željka Pavića, izvanrednog profesora na Katedri za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku.

- Promjene medijskog okruženja nikako ne treba precijeniti, ali i ne podcijeniti. Internetske društvene mreže zasigurno su donijele mnoge društvene, ekonomske i političke promjene, a možda je najvažnija promjena kulturna globalizacija, odnosno pojačana svijest o globalnoj međupovezanosti. S druge strane, društvene mreže često samo potvrđuju procese koji se odvijaju u "stvarnom svijetu", a npr. zbivanja vezana za rat u Ukrajini potvrđuju da neke stvari, poput geopolitike, nažalost ostaju iste već tisućljećima. Sada samo brže saznajemo stvari, no to nužno ne znači da se one odvijaju na drukčiji način nego do sada. Tajna uspjeha brzog širenja i popularnosti društvenih mreža vjerojatno je u njihovoj brzini i interaktivnosti. Nasuprot klasičnim masovnim medijima, protok je informacija brži, a mogućnost stvaranja vlastitih sadržaja i komunikacije s bliskim osobama mnogo veća. Dapače, sve se više vjeruje neslužbenim izvorima informacija koji se percipiraju sličnim osobi koja ih upotrebljava, u tome vjerojatno treba pronaći i dio razloga za popularnost influencera.

Društvene mreže jednostavno zadovoljavaju čovjekovu prirodnu radoznalost, kao i želju za društvenim pripadanjem i identifikacijom sa sličnim osobama. Tome se može dodati i mogućnost monetizacije sadržaja, s obzirom na to da je promidžbu moguće prilagoditi individualiziranim interesima, odnosno moguće je puno preciznije targetirati ciljne skupine korisnika medija, iako društvene mreže još nisu posve uspješne u pretvaranju posjećenosti u financijski rezultat.



Rad Vas i kolega Šundalića iz 2015. Internetske društvene mreže, socijalni kapital i politička participacija, aktualan je i danas. Što nam o tome možete reći, s odmakom od osam godina, na što još treba danas obratiti pažnju u svezi teme koje ste elaboriralli u to vrijeme...? Što se i je li se išta promijenilo nabolje ili nagore, da se tako izrazim?

- Tada uočeni trendovi intenzivirali su se, pa je moguće reći da su tadašnja teorijska predviđanja i očekivanja uglavnom ispunjena. Naime, internet je postao mjesto intenzivne političke komunikacije i mobilizacije, ali istovremeno i mjesto jake političke polarizacije građana. Slobodno biranje sadržaja te mogućnost spajanja sa svjetonazorski bliskim ljudima doveli su do jake ekstremizacije osoba koje internet upotrebljavaju za političko informiranje i komunikaciju. Ovo smo potvrdili i na novim istraživanjima iz Hrvatske, koja su potvrdila da čak i intenzivnija upotreba nepolitičkih informacija s interneta dovodi do toga da se osobe smještaju na političke ekstreme. Zanimljivo je da čak i kod pripadnika istih političkih stranaka postoji izrazita razlika - oni koji češće upotrebljavaju internet za političko informiranje i komunikaciju sami sebe pozicioniraju ekstremnije. Doduše, medijsko se okruženje mijenja i kada su u pitanju "tradicionalni" mediji, pa se u našem istraživanju pokazalo i da konzumacija političkih vijesti na televiziji ima sličan učinak, samo slabiji. Dakle, internet svakako utječe na medijsku konvergenciju, sloboda izbora sadržaja i interaktivnost prodiru i u klasične medije i mijenjaju ih. Utopistička nadanja o tome kako će internet dovesti do racionalnijeg javnog mnijenja i boljeg promišljanja javnih politika pokazala su se promašenima. Internet definitivno više dijeli nego što spaja. Iako se na njemu može pronaći mnoštvo informacija i teoretski se može komunicirati na način da se premošćuju razlike i usvajaju nove vrste motrišta, u praksi se češće događa jača polarizacija mišljenja i emotivna identifikacija sa svjetonazorskim pozicijama i društvenim grupama s kojima se i inače identificiramo u "stvarnom svijetu". Trenutno smo daleko od "teledemokracije", odnosno od idealnog demokratskog društva u kojemu vlada nesmetan protok provjerenih informacija koje omogućuju građanima i političkim elitama da donose najbolje moguće odluke.



Može li se reći kako su danas društvene mreže svojevrsno virtualno bojno polje, na kojem osim pozitivnih stvari, zamke vrebaju sa svakim klikom i svakom objavom? Vaš komentar?

- Svakako da postoje mnoge zamke i opasnosti. To je osobito slučaj s mlađim osobama jer ih jače izražena želja za pripadanjem vršnjačkim skupinama čini ranjivijim na razne oblike cyber zlostavljanja. Neovisno o dobi i društvenoj skupini, mnogo je opasnosti vezanih za kršenje privatnosti i krađu identiteta, a razni oblici financijskih prijevara na internetu postaju sve sofisticiraniji i teže prepoznatljivi. Internetska medijska pismenost već je sada dio funkcionalne pismenosti svake osobe, a u budućnosti će ona sigurno postati još i važnija.

U proljeće 2022. godine EU je donio megazakon s namjerom da sveobuhvatno regulira glavne platforme - takozvani Zakon o digitalnim uslugama (DAS). Između ostalog, tehnološke kompanije sada moraju bar brzo izbrisati nelegalni sadržaj. U suprotnom postoji opasnost od visokih kazni. Koliko je taj zakon suživio u stvarnosti i može li imati učinka?

- Svaki pokušaj da se regulira mnoštvo, često i smišljeno proizvedenih, krivih informacija ili nelegalnih sadržaja, dobro je došao. No problem leži upravo o njihovoj mnogobrojnosti te je teško pronaći sustav koji bi djelovao kao njihov korektiv. Proizvođači mrežnih sadržaja trebaju biti odgovorni, ali svakako treba uvažiti i njihove realne mogućnosti regulacije nelegalnih ili na drugi način neprihvatljivih sadržaja.



S obzirom na to da se "sindrom" ovisnosti, ali i "nužnosti", o internetu proširio i na radna mjesta, treba li poslodavac sankcionirati svakog zaposlenika koji za vrijeme radnog vremena surfa po društvenim mrežama, šalje privatne e-mailove, SMS-ove i slično. Što mislite o tome?

- Nikako ne bih sankcionirao takve stvari. Čak i istraživanja iz visokorazvijenih zemalja, u kojima postoji visoka razina profesionalizma i radne etike, pokazuju da je vrlo teško očekivati da osoba koja radi poslove koji zahtijevaju izraženiji intelektualni angažman može zadržati visoku razinu koncentracije cijelo radno vrijeme. Čak i nešto više rutinski uredski poslovi moraju uključivati momente "isključivanja" i opuštanja jer će oni dovesti do više ukupne razine koncentracije i produktivnosti. Dakle, nerealno je očekivati potpuni fokus na posao svih osam radnih sati te mislim da ovakve vrste aktivnosti, ako su umjerenog intenziteta, nisu štetne.

Zaključno, koristite li i sami i koje društvene mreže, koja su i kakva iskustva? Ako ne koristite - zašto?

- Upotrebljavam isključivo Twitter, poslovne mreže poput LinkedIna te znanstvene mreže kao što su Academia.edu i ResearchGate. Dakle, u pitanju je isključivo informiranje i komuniciranje vezano za posao. Moje je iskustvo da su takvi načini informiranja i povezivanja nesumnjivo korisni. Kada su u pitanju privatne stvari, mislim da posve dovoljno informacija o drugima dobijem preko drugih oblika komunikacije, odnosno da bi mi upotreba društvenih mreža u tom smislu bila nepotrebna. (D.J.)