Magazin
MORAL I VJERA: KRŠĆANSKA TRADICIJA I IZAZOVI MODERNOG DOBA

Pozvani smo poštovati osobno, ali i dostojanstvo drugih osoba
Objavljeno 19. studenog, 2022.
Martina S. Ana Begić: Biti autentičan kršćanin i svjedok Krista znači biti obnovitelj morala

U jednom svom intervjuu Martina s. Ana Begić, s Katedre moralne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, između ostalog naglasila je da je kriza morala prije svega prouzročena krizom vjere.



S obzirom na teška vremena u kakvima živimo, jesu li te krize, i morala i vjere, još izraženije nego prije?

- Kada slabi vjera, tada dolazi i do slabljenja ufanja i ljubavi, a samim time i do poljuljanosti u moralnim vrednotama. Vjera u čovjeku pretpostavlja ponajprije potrebnu osjetljivost za ljubav. Samo pogled pun ljubavi prodire do biti, i jedino nam stav ljubavi otvara pogled da drugoga vidimo kakav jest. Stav ljubavi otvara pogled vjere, i svako jačanje toga pogleda proširuje prostor ljubavi i čini ga svjetlijim. Današnje društvo obilježeno je hedonizmom globalnih razmjera, a upravo nam takvo stanje odvraća pogled od temelja našega života, koji je duboko ukorijenjen u osobi Isusa Krista. Kada bi današnji katolik bio svjestan te ukorijenjenosti u Kristu, bio bi svjesniji i privilegiranosti koje ima kao biće stvoreno na sliku Božju. Kršćani bi tada bili prepoznatljivi kao u ranim kršćanskim vremenima, i moglo bi se jednako kao i onda reći: "Gledajte kako se ljube!" Živeći prema dvjema zapovijedima ljubavi, ljubeći Boga iznad svega i svoga bližnjega kao sebe samoga, imat ćemo, sigurna sam, itekako pozitivan utjecaj jedni na druge.

KATOLIČKA TRADICIJA


Ako su kriza morala i ekspanzija nemorala danas više ili manje evidentni, koji su glavni uzroci, a koje posljedice? Kakav je pritom doprinos ovodobne eskalacije društva spektakla i medijskih konstrukcija zbilje, napose digitalnog globalno umreženog doba? Je li kriza morala u određenoj mjeri i u temeljima političke i ekonomske krize...?

- Enciklika Caritas in veritate pape Benedikta XVI. upozorava na apsolutiziranje tehnike koja "naginje tome da onesposobi ljude kako ne bi zamijetili ništa što se ne može objasniti pukom materijom" i minimalizira vrijednost izbora konkretnog čovjeka pojedinca koji radi u ekonomsko-financijskom sustavu, svodeći ga na puku tehničku varijablu. Zatvorenost za ono ‘izvan‘ toga, shvaćeno kao nešto više od tehnike, ne samo da onemogućuje pronalaženje prikladnih rješenja za probleme već sve više osiromašuje, na materijalnom i moralnom planu, glavne žrtve krize. Drugim riječima, korijen današnje krize nije samo ekonomske i financijske naravi, već, prije svega, moralne, kao i ideološke naravi. Crkva stoga s pravom upozorava da ekonomija, da bi ispravno funkcionirala, treba etiku, i to ne bilo koju etiku, nego etiku koja se prijateljski odnosi prema čovjeku.

Usudila bih se reći da u korijenu svih današnjih kriza stoji antropološko pitanje. Svijet je danas, za razliku od prošlih vremena, toliko napredovao u razvoju tehnike i znanosti, a istovremeno je pravo na život i čovjekovo dostojanstvo sve ugroženije. Tehnička dostignuća toliko su napredovala da se danas pojam osobe želi sasvim relativizirati te ju svesti na vrednovanje prema kojem se osobu svrstava po klasama ili ideologijama. U politici i gospodarstvu osoba je često samo sredstvo preko kojega se želi ostvariti neki cilj ili zarada. Današnji čovjek, kao i onaj u prošlosti, želi biti slobodan i nerijetko svoju slobodu i prava želi postići oduzimajući ih drugim osobama. Za razliku od takvih stavova, katolička tradicija utemeljena na biblijskoj poruci oduvijek uči da čovjekovo dostojanstvo proizlazi, prije svega, iz njegove stvorenosti na sliku Božju i da je on kao takav jedinstven i neponovljiv te da ne smije biti objekt ili sredstvo nečijih interesa. Pozvani smo poštovati osobno, ali i dostojanstvo drugih osoba.

Mogu stoga reći da suvremeni čovjek ne razumijeva slobodu polazeći od te sličnosti s Bogom Stvoriteljem te sebi, nažalost, dopuštamo nedopustivo. Čovjek sebi danas daje za pravo upravljati tuđim životima kao da je on gospodar života i smrti, a ne Bog Otac. Svoju slobodu uzima bez ikakvih ograničenja. Umjesto da sloboda pridonosi čovjekovu dostojanstvu, ona ga danas narušava. Crkva naučava da je sloboda ukorijenjena u volji i razumu te da je njezina snaga, kao moći djelovati ili ne djelovati, ponajprije u sposobnosti da se zauzme stav prema Božjem pozivu. Ako ljudsku slobodu odijelimo od relacije prema Božjoj slobodi, zapadamo u samovolju, to jest dolazimo do poimanja ljudske slobode kao apsolutne slobode, koja se u moralnom pogledu ne mora obazirati na dobro i zlo. Upravo se u tome otkriva glavni problem iskrivljenog shvaćanja ljudske slobode koji, posljedično, dovodi do relativizacije morala i urušavanja tradicionalnih vrijednosti i ljudskog dostojanstva.

Željela bih istaknuti kako smo u dva nedavno provedena istraživanja među mladima u Hrvatskoj došli do veoma zanimljivih rezultata, između ostaloga koji su akteri najviše utjecali na njihovu vjeru i sliku Boga u jednom istraživanju i u drugom gdje je najviše po njima izražen govor mržnje. Tako su u govoru o slici Boga i vjeri mladi na prvo mjesto stavili roditelje, potom župnika, baku i djeda, prijatelje, vjeronauk te ostalo, kao one koji su najviše utjecali na njihov rast u vjeri. U istraživanju o govoru mržnje mladi navode kako društvene mreže i internet nisu dominantan medij govora mržnje, nego osobni kontakti. Internet i društvene mreže manje su zastupljen medij preko kojeg se ispoljava govor mržnje, najčešće kada pod vidom anonimnosti vrijeđamo jedni druge kao plod frustracije pojedinaca, odnosno svjetonazorske nesnošljivosti i isključivosti. Mogu samo reći da i društvene mreže moraju pružiti svoj doprinos u izgradnji kulture međusobnog poštovanja i uvažavanja.

(NE)KRŠĆANSKA EUROPA


Kad govorimo o kršćanskom moralu, C. S. Lewis, sjevernoirski pisac, pitao se zašto kršćanski moral ne staje samo na "dobrim odnosima među ljudima". Pojednostavljeno rečeno, što kršćanski moral zapravo znači za društvo utemeljeno upravo na kršćanskom učenju...?

- Prije svega želim naglasiti da kršćanski moral nadilazi "dobre odnose među ljudima" jer on nije neki bonton međuljudskih odnosa, nego je Božji poziv na život kako bismo bili sretni i postigli svetost. Krist je za nas kategorički imperativ i norma življenja, osobito u svjetlu blaženstava i njegove muke i uskrsnuća. U osobi Isusa Krista - utjelovljenoj Božjoj riječi - otkriva nam se punina čovječnosti do koje možemo doći samo razumom koji je prosvijetljen darom vjere. Kršćanin je pozvan nasljedovati Krista jer on utemeljuje kršćanski život te ga privodi do punine u svjetlu vazmenog otajstva i snagom Duha Svetoga koja milosno djeluje u nama.

Kršćanska vjera utemeljena na Božjem daru ljubavi ima i socijalnu dimenziju. Ona, poštujući autonomiju ovozemaljskih stvari, današnjem društvu može dati novi sustav vrijednosti. Demokracija, naime, ne može zaživjeti bez osnovnog moralnog konsenzusa o općim ljudskim pravima i priznanju pravnoga poretka, a tržišno gospodarstvo ovisno je o pouzdanosti i poštenju gospodarskih subjekata, ali i o odgoju djece i mladeži, što se ne da gospodarski organizirati. Osobito duh kršćanske solidarnosti nam pomaže da drugoga prepoznamo kao osobu, odnosno, kako je to istaknuo sv. Ivan Pavao II., da čovjeka ne poimamo kao neko sredstvo čiju radnu sposobnost i tjelesnu snagu treba iskoristiti uz nisku cijenu, i kad nam više ne koristi, onda ga ostaviti, nego kao nama sličnoga, kao našu pomoć.

Uzimajući u obzir sve aspekte sadašnjosti, logičnim se nameće pitanje je li Europa još uopće kršćanska...?

- Imam dojam kao da je današnja Europa izgubila duh kršćanstva i zatvorila se u vlastite interese, ponajprije gospodarske, a sekularizacija ostavila duhovnu pustoš u srcima ljudi. Zato je zahtjev da Crkva svojim socijalnim naučavanjem još snažnije navijesti i aktualizira evanđelje u složenoj mreži društvenih odnosa tim aktualnije jer nije riječ jednostavno o tome "da se dospije do čovjeka u društvu, čovjeka kao primatelja evanđeoskog navještaja, nego obogatiti i uskvasati samo društvo s evanđeljem", kako ističe Kompendij socijalnog nauka Crkve. Naime, između evangelizacije i promicanja čovjeka duboka je povezanost. Crkva ne želi nikome ništa nametati, nego poziva vjernike da se snagom svoje vjere u demokratskom društvu zauzmu za veću solidarnost te da pruže svoj doprinos, u skladu sa svojim mogućnostima i stručnošću, u oblikovanju novih političkih, gospodarskih i društvenih struktura po mjeri čovjeka te se na taj način osobno zauzmu u promicanju općega dobra.

RADOST EVANĐELJA


Papina misao iz Evangelii gaudium glasi: "Moralnom zdanju Crve prijeti opasnost da postane kula od karata i to je naša najveća pogibelj. To bi značilo da se ne naviješta evanđelje, nego neki doktrinarni i moralni naglasci koji proizlaze iz određenih ideoloških opcija. Poruku bi se tada izložilo opasnosti da izgubi svoju svježinu i izgubi miris evanđelja..." Vaš komentar?

- Papa Franjo donio je Crkvi nov pogled na neka tradicionalna učenja. On u središte stavlja čovjeka i tumači evanđelje na način da ono mora osloboditi čovjeka za istinski i sretan život te voditi prema svetosti. Zato se on često kritički postavlja prema nekim pravilima iz prošlosti te naglašava Božji pristup čovjeku koji je, prije svega, pun ljubavi. On nam približava Boga koji liječi ranjenog čovjeka, hrabri ga u njegovim teškoćama, ulijeva mu nadu i vodi prema vječnom zajedništvu. On ističe da u Crkvi ima mjesta za svakoga tko želi biti Božji, unatoč vlastitim slabostima i grijesima te da Krist nije došao radi pravednika, nego poradi grješnika. To očekuje i od Crkve Kristove te potiče da Crkva mora biti Crkva izlaska koja ide na periferije i pronalazi ranjenog čovjeka. On govori o "misijskoj preobrazbi" Crkve te ističe socijalnu dimenziju vjere i evangelizacije koja iz nje proizlazi.

U programatskoj apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium (Radost evanđelja), koju je objavio na početku svog pontifikata i u kojoj je iznio svoju viziju Crkve, on ističe da, kada je duhovni život "zaokupljen isključivo vlastitim interesima i brigama, u njemu nema više prostora za druge, nema mjesta za siromašne, Božji se glas više ne sluša, ne uživa se više slatka radost njegove ljubavi, ne osjeća se zanos za činjenicom dobrih djela...", pretvaramo se u nezadovoljne osobe u kojima nema života, a "to nije ono što je Bog želio za nas, to nije život u Duhu koji izvire iz srca Krista uskrsloga". On ne želi Crkvu koja će se ograditi zidovima, već zajednicu koja će tražiti način susreta i posredovanja Radosne vijesti.

Zato često ističe da se ponašamo "kao kontrolori milosti", a "Crkva nije carinarnica, nego očev dom gdje ima mjesta za svakoga, s njegovim životnim tegobama". U tom vidu papa Franjo govori da mu je draža i "prljava Crkva koja je izišla na ulicu, nego kad je obuzeta mišlju kako mora biti u središtu, pa završi u nekim protokolarnim uzlovima" te upozorava da ono što nas treba uznemiriti jest činjenica da je još puno braće koja su "izvan dometa Isusova prijateljstva". U tom duhu moramo iščitati njegov poziv: "Ne dopustimo da nam se ukrade misijski zanos!", "Ne dopustimo da nam se ukrade radost evangelizacije", "Ne dopustimo da nam se ukrade nada", "Ne dopustimo da nam se ukrade zajedništvo", "Ne dopustimo da nam se ukrade evanđelje", "Ne dopustimo da nam se ukrade ideal bratske ljubavi" te "Ne dopustimo da nam se ukrade misionarska snaga".

Postoji li i u kojoj mjeri u Hrvatskoj danas kriza morala, kako se manifestira i kako se protiv nje boriti...?

- Dosadašnja istraživanja upućuju da naši građani još uvijek drže do tradicionalnih kršćanskih vrijednosti te da je moral u Hrvatskoj poprilično stabilan, ali da se u nekim pitanjima, osobito u području spolnog morala i bioetike, uočava određeni pomak prema sve većoj popustljivosti. To je i za Katoličku Crkvu velik izazov, osobito što se uočava pad povjerenja u nju kao instituciju, a očitovalo se i u padu za nekoliko postotaka broja katolika u našoj zemlji. S druge strane, uočavamo sve veći individualizam u osobnom životu naših građana te posljedice bivšeg sustava koji se očituje u stavu da je svatko pozvan kritizirati, a malo je onih koji su spremni uložiti u osobnu izgradnju. Pad morala osjeti se i na socijalnoj razini jer nas svakodnevno preplavljuju vijesti o koruptivnim radnjama te je očito da nam nedostaje svijest o općem dobru. Osobno smatram da moramo početi mijenjati mentalitet i tako stvarati preduvjete za zrelo društvo. Moramo nadići i podjele koje su očite na raznim razinama. One su prisutne ne samo u politici na lijeve i desne nego se očituju i u regionalnim podjelama na sjever i jug, a prisutne su i u svakodnevnom životu na naše i one druge.

Pozvani smo graditi zajedništvo, kako to ističe papa Franjo u enciklici Fratelli tutti (Svi smo braća), koja progovara o bratstvu i socijalnom prijateljstvu. Preporučujem svim čitateljima Glasa Slavonije da je pročitaju. Papa nas poziva da gradimo svijet i društvo u duhu ljubavi koja promiče osobe i moralno dobro na temeljima solidarnosti, mira i praštanja, a osobito ističe socijalnu dimenziju vlasništva. Upućuje na opasnosti populizma te naglašava da socijalnim dijalogom gradimo novu kulturu. Osobito su vjernici pozvani da grade osobni život i društvo u duhu tih vrednota. Zaključno, riječima pape Franje, pozvani smo graditi kulturu, ono što je prodrlo u narod i izražava njihova najdublja uvjerenja i način života, a to uključuje "želje, zanos i u konačnici način života koji karakteriziraju pojedinu grupu ljudi. Dakle, govoriti o ‘kulturi susreta‘ znači da smo kao narod oduševljeni idejom okupljanja, traženja dodirnih točaka, podizanja mostova, planiranja nečega što uključuje sve" (br. 216).

Možemo se zapitati: Kada nas više ne bude na ovome svijetu, što će se o nama reći? Svojim ponašanjem i djelovanjem obnavljamo moral u društvu u kojem živimo. Biti autentičan kršćanin i svjedok Krista znači biti obnovitelj morala. Ako tim putem kročimo, na kraju ćemo, zajedno sa sv. Pavlom, moći reći: “Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao!” (D.J.)
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana