Bio je to još jedan veliki 9. srpnja za hrvatski tenis u All England Clubu. Za naciju i hrvatski sport ne toliko veliki kao onaj 2001. kada je Goran Ivanišević napokon zasjeo na wimbledonski tron, ali za Donnu Vekić, njezinu obitelj, tim i navijače 9. srpnja 2024. dan je za pamćenje. Ono što je sanjala kao djevojčica, osječka tenisačica napokon je ostvarila. Na najdražem turniru i na najdražoj teniskoj pozornici ušla je među najbolje. No poručuje: Nije još gotovo.

Ušla je u TOP 4, prvi put na nekom Grand Slam turniru, i to baš na Wimbledonu. Valjda je tako moralo biti, ono o čemu je maštala kao djevojčica, željela napraviti sa 17-18, ostvarila je s 28 godina. Put nije bio nimalo lak, bilo je uspona i padova, ozljeda, razmišljanja o odustajanju, napornih treninga, prolijevanja litara znoja, a onda niza poraza u prvim kolima.

- Nakon one ozljede koljena prije tri godine razmišljala sam o odustajanju, da jednostavno prekinem igrati tenis. I ne samo tad. Evo, i ove godine prije Roland Garrosa sam željela sve ostaviti i samo otići kući. Bila sam prazna, treniram, dajem sve od sebe, a u mečevima ne ide. I onda se dogodi taj poraz u 3. kolu (Danilović), koji je bio jako bolan.

Pariz, u koji će se uskoro vratiti kao hrvatska olimpijka, dodatno ju je uzdrmao, bila je prazna, ali proradio je inat. Shvatila je da ne može okrenuti leđa tenisu, a nije pokazala sve što zna i može. Uz to, zemlja, na kojoj je odrasla u Osijeku, ionako nije njezina najomiljenija podloga. Nakon Pariza je stisnula još jače i željela još više... No to je njezin teniski i životni put, pun padova i uspona. Onda kad nije išlo, kad je stvarno bilo teško, prema javnosti je slala sliku čvrste djevojke s obveznim osmijehom od uha do uha. Bila je to samo jako dobra maska. U nekim trenucima smo znali da je frustrirana, da je ubija što rad ne dolazi na naplatu, ali u svakom razgovoru i susretu, naravno s osmijehom, govorila je: "Radim i treniram, ma doći će jednog dana sve na svoje mjesto." Na ovom Wimbledonu je došlo. U London je stigla nakon finala na turniru u njemačkom Bad Homburgu i već u prvom kolu nakon što je poslije preokreta pobijedila Xiju Wang dala naslutiti da je ovo neka nova Donna. Gubitak prvog seta, neke pogreške ili kišni prekid nisu je poremetili. Sve ono što bi ju prije znalo izbaciti iz ravnoteže, sad je postalo ono s čim se zna i može nositi. Mentalno je jaka, tako je krenula u turnir, tako je i nastavila. Nakon Kinekinje pomela je Eriku Andrejevu, pa dobila maraton protiv Dajane Jastremske. Koliko je ovaj turnir jaka u glavi i koliko ne uzmiče i odustaje najbolje je pokazala u osmini finala kada je nakon tri kišna prekida i igre živaca, u tri seta našla put do pobjede nad Paolom Badosom. U četvrtfinalu je odigrala odličan meč, novozelandska senzacija Lulu Sun dobila je prvi set, ali Osječanka je okrenula i ušla u prvo polufinale na Grand Slamu. Prvo, i to na Wimbledonu, u trenucima kad nitko nije računao da može daleko. No Donna je vjerovala, kao i njezina majka Brankica, otac Igor, brat Bruno, baka Lidija... Njezin cijeli tim. Dobre stvari dolaze onima koji strpljivo čekaju. Čekanje je bilo dugo, ali isplatilo se.



- Presretna sam, napokon se događa ono što sam cijeli život željela. Igrat ću u polufinalu Wimbledona, zvuči predobro... - kaže Donna. Taj Wimbledon uvijek je bio u posebnom fokusu, od 16. godine, kada je zaigrala među profesionalkama, kada je u proljeće 2014. godine osvojila svoj prvi WTA naslov u Kuala Lumpuru, na pitanje što najviše želi, odgovor je uvijek bio isti:

- Biti broj jedan u svijetu i osvojiti Wimbledon.

Svaki turnir je poseban, ali ozračje All England Cluba za nju je najposebnije. U jednom dijelu života London je bio njezin dom, kada je kao tinejdžerica trenirala pod paskom trenera Davida Felgatea i kad su je Britanci mamili novcem da uzme njihovo državljanstvo i zaigra pod njihovom zastavom. Državljanstvo je, naravno, odmah odbila, broj jedan nije dostigla (najbolji plasman je 19. mjesto na WTA ljestvici), a sad je dvije pobjede udaljena od sna. Pred njom su još dva meča za osvajanje toliko željene titule s kojom bi se zauvijek upisala u povijest svjetskog i naravno hrvatskog tenisa. Danas (četvrtak), nešto malo nakon podneva, izlazi na Centralni teren All England Cluba u borbu za veliki finale protiv Talijanke, sedme tenisačice svijeta Jasmine Paolini

- Ona je odlična djevojka, uvijek je nasmijana. Mislim da se nitko ne smije toliko kao ona. Ove godine igra sjajan tenis, osvojila je Dubai, igrala finale Roland Garrosa, u odličnoj je formi. Agresivna je, jako se dobro kreće na terenu. Znam da me čeka jako težak posao, ali imam svoj plan - dodaje Donna, kojoj je želja danas skinuti taj osmijeh s lica Talijanke.

Paolini je favoritkinja, ali ovaj je Wimbledon pokazao da favoriti ne dobivaju uvijek. Donnu čeka najvažniji meč karijere, meč golemog uloga u kojem za pobjeda mora dati sve najbolje od sebe, sve ono što je radila od šeste godine, kada je prvi put uzela reket u ruke.

{embed_infobox_gray}257404{/embed_infobox_gray}