Ni o jednom sportašu nisam napisao više redaka i članaka. Nekada imam osjećaj da se samo ponavljam. Da sam upao u beskrajni dan. Opet, znalo se dogoditi, ima tome nedavno, prije godinu-dvije, možda i prije korone, da me sam nazove i kaže: E ovo si super napisao!

Prvi put sam radio intervju u Tvrđi, nedaleko od njegove kuće. Upravo se vratio iz Pariza gdje je postao prvi Hrvat koji je na natjecanju za Svjetski kup ušao u finale. Imao je samo 15. Ja nekih desetak više. Sjedio je s njim, ako se dobro sjećam, Boris Čulin. Mlad je, prvi put priča za medije. Kad ono slušaš dječaka, što bi u narodu rekli, "priča k‘o političar". I nije iznenađenje da sada, pred kraj karijere, ulazi u te političke vode. Bez obzira na to što će reći da mu je cilj "pomagati sportašima". Njegova nova uloga, kako god se zvala, naslonjena je na politiku. A tu trebaš puno više "ruskih kola" i idealnih saskoka. U politici još češće negoli u gimnastici zakinu te za ocjenu, ne ocijene tvoju izvedbu dovoljno dobro.

Dežurao sam u redakciji 1. svibnja 2005. na Robertov 19. rođendan. Javili su se iz Ghenta. Ne sjećam se više je li Robert sam ili Saša Solar, no rekli su: "Upravo smo odslušali hrvatsku himnu." Prva pobjeda u Svjetskom kupu razlog je da se kojih mjesec dana kasnije zaputim s njegovim tadašnjim trenerima Sašom i Nenadom Solarom u Debrecen na Europsko prvenstvo. Tada sam nekako i počeo učiti i shvaćati gimnastiku. Kao što su i Osječani učili od Aleksandra Černova čijih savjeta se Robert i sada često sjeti.



- Ako se loše osjećaš, otiđi u dvoranu i odradi trening - savjetovao je ruski stručnjak tada malog Robija. Često ga se sjeti i danas kada je razgranat između obitelji, rada u gradskoj upravi, silnih obveza i protokola u sportu i još uvijek aktivnog pristupa gimnastici. Robert je u Debrecenu bio četvrti na EP-u. S 19 dogodila mu se prva u nizu drvenih medalja. Skupio ih je četiri na europskim prvenstvima. Tako je valjda moralo biti. Osvojio je i dvije medalje, broncu 2008. i 2018. koja je i njemu bila srebrna. Imao je pet finala svjetskih prvenstava, ukupno devet finala europskih prvenstava, medalje s Mediteranskih igara i Univerzijade, a subotnja pobjeda u Osijeku bila mu je peta pobjeda na svjetskim kupovima. Nastup na Olimpijskim igrama ostat će mu vjerojatno san, premda tinja nada da bi mogao nešto još pokušati za Pariz. Tada će imati 38. Je li mogao više? Tada kada je imao 19 bio sam uvjeren da će napraviti puno više. Možda su me tada zavarali uspjesi obitelji Kostelić. Kao mogu svi tako gurani individualnom energijom. Tada se pričalo da bi mijenjao državljanstvo. Zovu Slovenci, Austrijanci, Nijemci… Brzo je odustao od te odluke, premda je za neku zaradu tada, uz svakodnevne treninge, noćima konobario u Tvrđi, pa sam jedan tekst naslovio "Noćni jahač na konju s hvataljkama". Još ga drže na zidu u Inovi gim, klubu koji je osnivao s obitelji Solar. Razišao se s njima 2009. neposredno uoči prvog Svjetskog kupa u Osijeku.

- Ne biraš ni vrijeme kada ćeš prekinuti s curom - objasnio je tada tu svoju odluku. Vratio se u poznato okružje. U tada još stari neuređeni Sokolski dom u kojemu je i počeo trenirati. Kod Duce (Vladimira Mađarevića) i Borisa, koji su ga znali još kao dječaka, kod danas pokojnog čika Franje Floršića, koji je, kažu, prvi rekao "pogledajte ovoga klinca", kod svog vršnjaka i prijatelja Tomija Markovića. Unatoč poznatom okružju trebalo je ipak vremena nakon novog početka. Je li se moglo više? Uvijek. S druge strane, koji je to osječki sportaš imao više od 20 godina vrhunske karijere? Kaže sam: "Nije ovo kraj, vidjet ćete što mogu u Münchenu." Napraviti tamo rezultat za jednog navijača Bayerna, jer Seligman je veliki nogometni fan, bilo bi valjda novo ostvarenje sna. Otišao bi tada kao veliki pobjednik. Kakvim se oprostio od svoje najdraže osječke publike.



"Hladni Švabo", nazvao sam ga nakon što je u subotu pobijedio u Gradskom vrtu. Djelovao je kao da suspreže emocije. Unutra je sigurno gorjelo. Gore s tribina gledala ga je kćerkica Tia. Mali Otto je s mamom gledao tatu kod kuće. Dan prije trčkarao je i skakao po parteru. Nastavljaju Essekeri i dalje. U gimnastici i osječkom sportu. Neke nove generacije.