U podnaslovu ove knjige ("Zašto se sve češće posmatramo i izlažemo pogledima") sadržan je pravi sukus društva u kojem živimo. A današnje društvo nije ništa ino nego društvo nadziranja, koje je, prema svemu sudeći, dostiglo svoj vrhunac i ideal. A sve to zahvaljujući, s jedne strane, novim tehnologijama, a s druge strane i samim ljudima koji kao da uživaju u tome da neprestano budu nadzirani. Novom čovjeku ne samo što ideja privatnosti apsolutno ništa ne znači nego on od te mogućnosti dobrovoljno odustaje. Uopće se ne brine o svim onim mogućim negativnim posljedicama koje iz te činjenice proizlaze...

U knjizi "Sve te oči" (XX vek, Beograd, 2020.) slovenski antropolog Dan Podjed pokušava objasniti zašto velika većina nas, u današnjem svijetu, tako (o)lako dijeli svoju intimu s drugim, nepoznatim ljudima, sve što je dio naših intima postaje javno, dostupno svima. Ostaje nejasno zašto je današnjem čovjeku toliko važno da nepoznatim ljudima, drugima pokaže gdje spava i živi, što sve jede i pije, gdje se sve kreće, s kime se sve druži, tko su mu prijatelji, što misli o aktualnim političkim događajima, knjigama, predstavama, TV emisijama, serijama, svakodnevnim trivijalnostima… Nema nikakve dvojbe da ovu vrstu ekshibicionizma mora pratiti i određena depresija svih onih koji gledaju te "lažne", predivne slike u kojima se životi prikazuju u svojoj najboljoj, najmudrijoj mogućoj varijanti.

Autor je knjigu otvorio tezom da smo uz tehnološki napredak stvorili novog boga koji nas gleda i nadzire s pomoću kamera i drugih načina praćenja, npr. pametnim telefonima i kompjutorima. Živimo u gradovima u kojima uskoro neće više postojati mogućnost da izbjegnemo sveprisutni pogled kamera. Naime, vlast je već odavno odustala da nas informira o mjestima gdje se te kamere, te negdašnje orvelovske oči "Velikog brata", nalaze. Točnije, ta informacija više i nije uopće toliko bitna jer će apsolutno sve biti pokriveno kamerama, i ulice, i državne institucije, i javni parkovi, stadioni, predavaonice, trgovine, veliki shopping centri… Naravno, argumentacija vlasti bit će da se sve to čini, prije svega, zbog naše sigurnosti, od sigurnosti u vožnji pa sve do one koja nam jamči da nas nitko neće ometati u promatranju nekog sportskog događaja.

Konačno, kako osporiti pravo vlastima da pametnim kamerama nadziru bahate vozače, odnosno da uz pomoć tih tehnoloških novotarija identificiraju opasne nasilnike, kriminalce u javnom prostoru. Protiv ovakvih "argumentacija" teško je pronaći dobar kontraargument, jer nas ta vrsta "argumentacije" bez nekih većih problema dodatno eutanazira, pa nam i ne pada na pamet da se iza ove "plemenite" ideje zapravo kriju temelji digitalnog panoptikona, koji već postoji u Kini! I kao što se ta "pametna" tehnologija može uporabiti za kontrolu bahatih vozača na našim cestama, ona se, isto tako, može upotrijebiti i za nadzor nekih političkih prosvjeda u našim gradovima, gdje se uz pomoć tih kamera mogu snimiti svi sudionici tih "subverzivnih" aktivnosti, koje doduše nisu zabranjene, jer su sastavni dio svake demokratske politike, ali nitko ne voli da ga se snima, prati bez njegova dopuštenja, pa makar pri tome sudjelovao i u najbanalnijim manifestacijama protiv nekih odluka vlasti!

Nadalje, zanimljiva je teza autora da su Udba, Securitate i Stasi bili pravi amateri u špijuniranju ako ih usporedimo s mogućnostima koje pruža nova tehnologija, novi sistemi. Štoviše, danas ljudi sami kupuju sprave za praćenje i prisluškivanje koje sve vrijeme nose sa sobom. Upravo na taj način lakše ih se kontrolira. I ne samo to nego još svaki mjesec mi uredno plaćamo pretplatu za taj telefon. I još više od toga - spremni su platiti za vlastite analizirane podatke koje su im već ranije oduzeli i u međuvremenu prodali različitim tvrtkama ili predali nemjerljivom digitalnom arhivu, koji je sagradila američka Nacionalna sigurnosna agencija (NSA). O nekim suspektnim aktivnostima te Agencije više smo saznali kada su neki njezini djelatnici (Edward Snowden) javno progovorili te na taj način razotkrili neke od prjetećih dimenzija globalnog praćenja.

Stoga je moguće konstatirati - naše oaze privatnosti polako, ali sigurno nestaju. Samo oni koji upravljaju ovim nepreglednim sistemima za skupljanje svih mogućih podataka mogu sebi priuštiti nešto malo mira i privatnosti. Ti najbogatiji ljudi na svijetu vrlo dobro znaju koliko je značajna i dragocjena privatnost u ovo doba kapitalizma, koje se temelji na podacima. Oni se itekako dobro umiju sakriti u svojim luksuznim stanovima, posebnim stambenim četvrtima, i ne pada im na pamet da se pokazuju na društvenim mrežama.

A upravo je pandemija COVID-19 još šire otvorila digitalne prozore i vrata, kroz koje drugi sada mogu još jednostavnije zaviriti u naše domove, koji su, u međuvremenu, postali i naša nova radna mjesta. Velika je sreća što me je moja dekanica oslobodila nastavnih obveza jer, da to nije učinila, onda bi moji studenti dobili mogućnost da dodatno zavire u prostore moje privatnosti, da vide gdje živim, koliko mi je uredan radni stol, koje se sve knjige nalaze na tom stolu, koje slike vise na zidovima… No, ni uz najbolju volju, nije bilo moguće izbjeći virtualne sastanke, videokonferencije s ostalim diplomatima ovdje u Tirani, s kojima sam nevoljko morao podijeliti privatnost moga ureda. No, ono što je bilo antropološki fascinantno jest činjenica da su mnogi prvi put imali priliku gledati svoj lik dok razgovaraju s drugima. I umjesto da gledaju (i slušaju) u sliku sugovornika na ekranu, mnogi od nas počeli su gledati vlastitu sliku. No, čim počnete gledati "vlastitu sliku", onda morate činiti neke dodatne radnje, počešljati se, prikladno se odjenuti, kako bi vaš vanjski izgled bio što je moguće atraktivniji za gledatelje koji su na drugoj strani i koji vas mogu gledati.

I to je samo jedna od manifestacija modernog narcisizma! Njegova blaža, nevinija derivacija! To je postala norma svakodnevnog ponašanja, kako za estradne zvijezde, razne Severine, Nives Celzijuse, Lidije Bačić, Ave Karabatić…, ali jednako tako i za političare (Trump, Pahor, Kosor…), novinare, glumce… Važno je biti praćen, važno je imati što više lajkova… To dovodi do mnogih tužnih situacija. Samo treba gledati mlade ljude u kafićima, oni sjede za istim stolom, a da između sebe uopće ne komuniciraju, a ako kojim sretnim slučajem ipak komuniciraju, onda to čine isključivo s pomoću pametnih telefona, pa se tu i tamo uslikaju, to su ti glasoviti selfiji, kojih se navodno u svijetu dnevno napravi više od sto milijuna...