Kolumne
Pogled izvana Piše: Žarko Plevnik
Realni kompromisi, realna očekivanja
Datum objave: 22. listopada, 2016.

Nova hrvatska vlada još nije pravo ni zasjela na svoja radna mjesta, a već se javljaju oni koji o svemu imaju svoje mišljenje i koji sve o svemu znaju. Za novinare kažu da su najveći svaštari na svijetu pa si, eto, dopuštaju odmah donositi preporuke, zaključke i kritike.

Iako najveći dio njih nikada nije bio u prigodi niti “pomirisati” političku koru kruha, mnogi već iste večeri razglabaju o tome tko je i tko nije trebao biti u novoj vladi. Tako je to i ovih dana kod nas. Medijski je prostor pun raznih okruglih stolova, razgovora, tekstova i rasprava na tu temu. Plenković je, kao novi premijer, pokazao svoju dosljednost u tome da konačnu odluku o sastavu nove vlade donosi mandatar, odnosno on osobno. Koliko će mu to biti uteg u daljnjem radu, pokazat će vrijeme i sva događanja koja tek slijede. Je li jedna osoba trebala biti u vladi ili ne, oko toga se lome koplja! U mnogim dosadašnjim slučajevima vukli su se nepotrebni “repovi” koji slabe koheziju i uvjerljivost ministara i njihova djelovanja. U Hrvatskoj ima stručnih i sposobnih ljudi koji svakako mogu biti ne samo za primjer, već mogu svojim znanjem pomoći kako bi izišli iz krize u kojoj se već godinama nalazimo. Naravno da uvijek onaj koji pobijedi, odnosno ona stranka koja osvoji vlast na izborima, uvjetuje i sastav vlade i ministarstva. Takav je slučaj i kod nas. Postavlja se pitanje je li i da li je Andrej Plenković podlegao pritiscima i sastavio novu vladu koja već danas trpi kritike? Sve je moguće, međutim, treba znati da je politika zapravo kompromis između mogućeg (realnog) i želja (pojedinaca i skupina). Boreći se s tim odnosom nema političara, osim onih u strogo centralističkim i diktatorskim državama, koji si mogu “dozvoliti” ne ulaziti u kompromise.

Moram učiniti malu digresiju i komparirati sastav vlade sa sastavom nogometne reprezentacije. Mi Hrvati rođeni smo stručnjaci za te kombinacije. Ne znam ima li među 4 milijuna naših građana netko tko bar jedanput u životu nije komentirao sastav nogometne vrste i rad selektora. Tu smo stručnjaci par excellence. Tako to u Hrvatskoj izgleda i kod izbora predsjednika vlade, ministara, ili nekih drugih struktura. Ako nije nama po volji odmah se bunimo i tražimo sve moguće razloga zašto ta i ta osoba nije podobna za ono što bi trebala biti. Daj Bože da napokon imamo takvu vladu koja zna, može i hoće učiniti nešto dobro za građanke i građane Hrvatske. Bilo bi mi žao da jedan mladi čovjek, na putu k mijenjanju dosadašnje političke prakse posrne jer su “repovi” njegovih kandidata jači od njega samoga. Netko će reći kako smo do sada davali šanse i ovima i onima pa su nas iznevjerili. Ne bih želio biti nevjerni Toma i jednostavno se prepustiti takvom razmišljanju jer sam optimist, ali i realan u mogućem. Uostalom, Plenković je kao mandatar izišao pred saborske zastupnike i dobio 91 glas za njegov sastav vlade kao ni jedan dosadašnji premijer. Nije li to već dokaz kako su oni koje su građani izabrali na posljednjim parlamentarnim izborima dali svoje povjerenje osobi u koju vjeruju. Za neke analitičare, novinare, ali i moje sugrađane, to nije dovoljno. Ne mogu reći da se i ja slažem sa svim dosadašnjim potezima i odlukama Andreja Plenkovića, ali to je moja osobna stvar. Nisam ja taj koji može u ime većine donijeti neku odluku. Ja, kao građanin, kao birač, mogu komentirati i ne slagati se, ali ne biti u tome isključiv. Svatko od nas ima svog favorita za kojega se želi zdušno zalagati, što uvijek ne znači da smo u pravu. Ono što me kao čovjeka posebno boli neke su od vrlo ružnih, vulgarnih i uvredljivih poruka koje putem raznih društvenih mreža pišu ljudi koje osobno znam. Znam ih i poznajem kao osobe koje su uvijek bile na pravom putu i koje nisu podlijegale ničijem pritisku. Zato me to još više od njih čudi da sada vrše takav pritisak na koji oni nikada, u donošenju svojih odluka, nisu pristajali.

Što se to zapravo događa u našem društvu i jesmo li zaista nakon 25 i više godina slobodne, demokratske i samostalne Hrvatske na putu vraćanja u neka vremena koja su iza nas? Volio bih da ti moji prijatelji o kojima govorim, kao i oni koji me ne smatraju za prijatelja, shvate da kao što smo tada jedinstveni obranili Hrvatsku, tako sada jedinstveni možemo Hrvatsku graditi dalje. Nikuda nas neće odvesti nove podjele, novi “klipovi” pod noge, neprihvaćanje kompromisa a koje u životu uvijek stvaramo.

Što će se događati idućih mjeseci, teško je prognozirati. Nova je vlada suočena s brojnim problemima koje treba radikalnim rezovima rješavati. Hoće li imati potporu u svom biračkom tijelu, vidjet će se. Suočeni smo s novim najavama dolazaka izbjeglica i krizom koja se stvara. Suočeni smo s problemima unutar Europske unije i obvezama koje dolaze. Suočeni smo s dolaskom naplate dugova koje imamo. Suočeni smo s odljevom mladog i stručnog kadra. Suočeni smo s opadanjem broja stanovnika, sve smo stariji. Suočeni smo s još uvijek neriješenim problemima oko granica sa susjedima. Suočeni smo s brojim drugim problemima. Zato se ne bismo trebali razjedinjavati i slabiti oko pitanja je li baš naš kandidat izabran ili nije izabran na neku funkciju. Dok god je uvjet za izbor dužnosnika na poziciju neka stranačka, a ne i stručna kvalifikacija, Hrvatska neće moći dalje od “Balkanskog regiona” koji je može samo gušiti, a ne jačati na svim pozicijama u Europi i svijetu.