Možda će se nešto pozitivno dogoditi dok ovaj moj tekst u subotu ugleda svjetlo dana, ali jednostavno gledajući posljednje događaje morao sam reagirati i kao novinar i kao građanin. Suočeni smo s ultimatumima i ucjenama sa svih strana.

Zanimljivo je kako se nakon odluke arbitražnog suda u Haagu u svezi razgraničenja između Hrvatske i Slovenije najednom javlja sve više i više onih koji žele nešto ušićariti, jer vide da je Hrvatska diplomatski i politički slaba. Čak i naši dugogodišnji prijatelji Nijemci pokazuju određenu dozu “treniranja strogosti” dijeleći nam “packe” oko neprihvaćanja, odnosno izlaska iz arbitraže. Je li to rezultat što je Hrvatska odlučila, uz pomoć SAD-a i drugih izgraditi terminal za ukapljeni plin? Time bi onaj drugi pravac, koji preferiraju Njemačka i Rusija za dopremu ruskog plina u Europu, trebao izgubiti na svojoj važnosti. Strateški gledano Europi ni jedan od ova dva ne bi trebao biti neinteresantan. Staro je pravilo da uvijek treba imati i rezervni položaj ako “neprijatelj” iznenada napadne. Svjedoci smo plinske krize prije nekoliko godina kada je preko Ukrajine ruski plin dolazio u Europu. Hrvatska se želi osigurati za stabilnost snabdijevanja, ali i za dio velikog energetskog kolača. Možda se ipak taj geopolitički položaj Hrvatske, prema mišljenju nekih, treba mijenjati na njezinu štetu, jer smo ušli u igru s “velikima” i njihovim interesima? Tako mi se čini i ponašanje njemačke politike u slučaju arbitraže sa Slovenijom. Na neki se način želi Hrvatsku primiriti u njezinim ambicijama kako bi vidjela da ipak ovisi o nekim drugim politikama u Europi. Bili smo svjedoci da su se odmah nakon arbitraže javili naši susjedi iz Srbije koji su sukladno tome svemu položili pravo na dunavske ade kod Šarengrada i Vukovara, ali i na više od deset tisuća hektara hrvatskih poljoprivrednih površina na lijevoj obali Dunava. Jer ako je crta razgraničenja na sredini Dunava onda sve to ostaje njima i mi se možemo “slikati”. Neki ipak ne razumiju razliku između crte u sredini Savudrijske vale i Dunava pa smatraju da je to isto. Razlika je ipak velika. Onda se u jeku najveće prometne gužve na granici između Hrvatske i Srbije kod Lipovca stvaraju kilometarske kolone koje dostižu do usijanja. Putnici opravdano negoduju, jer satima moraju čekati izlazak iz Hrvatske. Bune se i oni koji ulaze. Razlika je u tome što Srbija nema dovoljan broj rampi za propuštanje vozila, ili možda to niti ne želi kako bi pokazala da je Hrvatska za to kriva. S druge strane Hrvatsku obvezuju odluke Europske komisije oko Schengenske granice čiji dio i mi želimo biti. Oko gužvi i kolona na granicama i na cestama imam dosta iskustva i spoznaja živeći i putujući Europom. U Njemačkoj su one ponekad i dulje od 180 kilometara, a na granici između Austrije i Njemačke na Salzburgu čeka se i po nekoliko sati. Nikome ne pada na pamet da prosvjeduje, trubi, viče i negoduje, jer je to “normalno”. Kod nas se ipak taj “balkanski” mentalitet i ponašanje ipak još uvijek vidi i osjeća. Najnoviji događaji u svezi s kontrolom poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda na granicama sa susjedima, odnosno povećanje takse za tu kontrolu ponovno uzbuđuju duhove. U tome Srbija kao predvodnik nalazi svoje razloge oko još uvijek neriješenih pitanja s Hrvatskom. Ovo je dobar razlog kako bi se pokazalo da je Hrvatska zapravo glavni krivac za sve i da ju se mora kazniti. To me podsjeća na prosinac 1989. godine kada Sloveniji nije dala zeleno svijetlo za “uvoz antibirokratske revolucije” iz Srbije. Tada je Srbija počela ekonomski “rat” sa Slovenijom bojkotom slovenskih proizvoda. Kako drugačije protumačiti odluke na njihovom “samitu” u kojima se RH poziva da hitno ukine diskriminatorne odluke kojima se uvodi različit tretman za domaće proizvode i proizvode iz trećih zemalja. Po njima cijena inspekcijskog nadzora treba odgovarati cijenama stvarnog postupka te da ne predstavlja posebno oporezivanje. Ona treba biti usklađena s cijenom koja vrijedi u zemljama regije i EU-a. Resorni ministri uputili su Hrvatskoj sedmodnevni ultimatum da povuče pravilnik kojim je povećala troškove za uvozno voće i povrće s 12 na 270 eura da cijene uskladi s tržišnima. Pored toga pozvali su EU komisiju da se uključi u rješavanje problema. Crna Gora i Makedonija, kao članice Svjetske trgovinske organizacije, pokreću odgovarajuće mehanizme. Do rješenja problema svaka od zemalja će u cilju zaštite svojih ekonomskih interesa poduzeti konkretne mjere. Tako je Srbija, ne čekajući istek sedmodnevnog ultimatuma, kako kažu, već počela sa sankcijama prema hrvatskim uvoznim proizvodima. Kažu da uvode kontrolu koja može trajati 30 + 30 dana, što znači da će se za to vrijeme roba pokvariti. Retorika kojom se služe više govori o tome kako će zapravo nove takse koje uvodi Hrvatska najviše štetiti Hrvatskoj, a ne njima. Nešto slično, nažalost, govore i iz Hrvatske gospodarske komore umjesto da razumno sagledaju problem i pokušaju s mjerodavnim Ministarstvom iznaći najbolje rješenje. Nemojmo zaboraviti s kolikim se problemima suočavaju naši proizvođači voća, povrća, mlijeka i mesa i koliko je obiteljskih gospodarstava stavilo ključ u bravu! Hoće li i kada netko naći rješenje i za njihove probleme? Svjedoci smo uvoza svakojakih proizvoda vrlo loše i upitne zdravstvene kvalitete. Hrvatska želi zaštiti i svoje, ali i EU građane. Što bi rekli naši susjedi da su suočeni s milijunima zaraženih jaja iz Nizozemske koja su došla u Njemačku? Pritisci, ultimatumi i ucjene dio su balkanskih shvaćanja i postupaka umjesto razgovora i dogovora. Čak je i naš premijer podlegao tim ultimatumima, kao da hrvatski ministar poljoprivrede nije član njegove vlade i kao da je on to napravio na svoju ruku. Dok god se Hrvatska tako bude ponašala i u roku od 24 sata mijenjala svoje stavove i odluke bit ćemo suočeni s novim ultimatumima i ucjenama!