Nedavno sam bio vrlo ugodno iznenađen akcijom učenika Osnovne škole u zagrebačkoj Malešnici. Stotinjak učenika, nastavnika i roditelja te škole angažiralo se u prikupljanju svakodnevnih potrepština za kućanstvo.

Bilo je tu higijenskih artikala i prehrambenih proizvoda koje su dopremili i donirali za socijalnu samoposlugu u Vukovaru. Za mene je to bio dokaz kako ipak mladi naraštaji nisu potpuno neosjetljivi za svakodnevne teškoće stradalnika i onih koji nemaju osnovne potrepštine za normalan život. Vukovar kao grad simbol tog stradanja samo je jedan od gradova u kojima se nalaze socijalne samoposluge kojima treba ta vrsta donacija. U želji zahvaliti tim mladima koji su i svoju ušteđevinu potrošili za humanitarnu gestu ponudio sam se posjetiti ih i ispričati dio priče o stradanju djece u Domovinskom ratu, čiji sam svjedok bio tih ranih devedesetih. Ravnatelj i nastavnici te škole vrlo su rado prihvatili moju ponudu jer im se to činilo nastavkom onoga što su doživjeli u Vukovaru. Tada su osim predaje donacije posjetili sva mjesta tragedije Vukovara i Vukovaraca. Dogovorili smo se i došao sam u Malešnicu, gdje me u prepunoj velikoj dvorani škole čekalo više od stotinu učenika osmih razreda sa svojim nastavnicima. Tijekom prikazivanja videozapisa o stradanju škola u Osijeku, snalaženja i održavanja “nastave” u osječkim podrumima, kao i mog izlaganja, bila je tišina i mir. Svi su s posebnom pozornošću gledali i slušali. Dugo nakon predavanja zadržao sam se s njima u razgovoru i odgovarao na njihova pitanja. Bio mi je to dokaz da naše mlade interesiraju događanja iz Domovinskog rata, samo ih treba na to uputiti bez govora mržnje i politikantstva. Tu trebam još napomenuti važnu ulogu ravnatelja škole i nastavnika koji su roditeljima učenika uputili dopis upoznajući ih o tome tko dolazi u školu i što će govoriti.

Ovaj uvodni dio zapravo je naznaka teme o kojoj pišem današnju kolumnu. Povod je nedavni komemorativni skup u Slavonskom Brodu na kojem su se okupili roditelji i drugi građani kod spomenika "Prekinuto djetinjstvo" na 15. susretu sjećanja na djecu poginulu u Domovinskom ratu "Mali križ - velika žrtva". Vukovar, Slavonski Brod, Karlovac, Gospić i Dubrovnik gradovi su s najvećim brojem civilnih žrtava rata, osobito djece. Njihovo stradanje dokaz je da agresor nije birao ciljeve i da je, osim razaranja sakralnih i drugih civilnih objekata, nažalost, ubijao i one najmlađe i najnevinije. Zašto je baš Slavonski Brod mjesto okupljanja i odavanja pijeteta žrtvama djece? Tijekom Domovinskog rata na području brodske Posavine poginulo je 28 djece. U Domovinskom ratu poginulo je 402 djevojčica i dječaka, dok je na području općine Slavonski Brod samo u 1992. čak 27 djece ubijeno na pragu svoga doma, a 65 ih je ranjeno. Za te zločine do danas nitko nije odgovarao. Pokraj ovog spomenika u Slavonskom je Brodu i spomenik “Djevojčica” podignut u spomen na brodsku djecu koja su poginula tijekom Domovinskog rata. Tijekom susreta u Slavonskom Brodu roditelji stradale djece iznijeli su svoje osobne tragedije, ali i upozorili na neodrživost donesenih zakona kojima se tretira njihova tragedija. Oni kažu da je to nedopustivo. Ignorira ih se i zanemaruje, a samo traže izjednačavanje s drugima kako bi se podigla kvaliteta života i stanje stradalnika. Točan broj stradale djece zapravo se i ne zna. Njihov registar nikada nije izrađen. Došlo se do broja od 402 stradala djeteta u Domovinskom ratu, od kojih su 364 poginula od posljedica granatiranja i bombardiranja. No, prema riječima Julijane Rosandić iz Slavonskog Broda, predsjednice Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata, koja okuplja 12 udruga, ni taj popis nije konačan. Danas u Hrvatskoj, s manjim ili većim invaliditetom, živi 1260 djece koja su stradala tijekom Domovinskog rata. Danas djeca iz 1991./1992. godine više nisu djeca, već odrasli ljudi. Njihove priče samo u rijetkim slučajevima zanimaju javnost. Svakodnevne društveno-političke, korupcijske, pljačkaške i afere oko “biznisa” teme su koje okupiraju i medije i javnost. Moj odlazak u osnovnu školu, među tu populaciju učenika čiji su vršnjaci u Domovinskom ratu bili na udaru agresora samo je vrlo mali kamičak u mozaiku koji treba izgraditi. Nakon stradavanja i dolaska na “sigurno” te njihove vršnjakinje i vršnjaci odgovarajući na pitanje socijalnih radnika i psihologa između ostalog kažu: “Jednom sam sanjala da je moj tata poginuo, onda sam još sanjala da smo svi mi mrtvi, jednom sam sanjala da je Hrvatska slobodna...” (djevojčica Jasna, 10 godina, iz Vukovara). Druga djevojčica, Sanja, 14 godina, iz Vukovara kaže: “Ja se više ne bojim. Kada čujem glasan zvuk, trgnem se, ali nakon onoga što sam doživjela u Vukovaru, ja se više ne mogu bojati.” Ili Dinko, dječak od 12 godina, koji kaže: “(...) Najteže mi je bilo što sam vidio kako četnici pucaju po mom tati, što sam ja to vidio...” Bezbroj je njihovih svjedočenja. Bezbroj je pitanja bez odgovora. Djeca su tijekom Domovinskog rata izgubila svoje djetinjstvo, svoju radost, ali velik dio njih i svoju obitelj, svoje roditelje. Za one koji su nevini poginuli na kućnom pragu, a ne na prvoj crti bojišta, roditelji traže bar neki mali pijetet i razumijevanje kako bi dolazeći na njihove grobove mogli upaliti svijeću i donijeti stručak cvijeća. Zar je to previše? Mladi iz zagrebačke Malešnice pokazali su da to shvaćaju i razumiju pomažući koliko mogu stradalima i potrebitima. Hvala im za tu gestu, a stradaloj djeci, malim anđelima, neka je mir tamo gdje su!