Gotovo sam siguran da će me neki moji “prijatelji” izbrisati s Facebooka i gledati poprijeko, ali promatrajući događanja u Hrvatskoj moram bar pokušati iznijeti neke činjenice o kojima se malo zna i govori.

Svakako znate da je umjesto krucijalnih pitanja hrvatske države najveći prijepor među pučanstvom treba li ili ne mijenjati ime prelijepog zagrebačkoga trga koji nosi ime maršala Tita? Tako se naše političke i druge elite bore oko tog pitanja, a zanemaruju se stvarni problemi s kojima smo suočeni. Kako kaže jedna poslovica: “Psi laju, a karavane prolaze!”. Pitam se samo do kada?

Boraveći duži niz godina u Njemačkoj, imao sam priliku susretati se s brojnim ljudima raznih nacionalnih, konfesionalnih i drugih grupacija. Posebno sam u Baden-Württembergu imao susrete s podunavskim Nijemcima (Donauschwaben), ne samo jer su oni vezani uz Hrvatsku i bivšu Jugoslaviju, nego i zbog osobnih razloga. Naime, moja je baka bila pripadnica te grupacije Nijemaca pa je obitelj također prošla kroz neke od situacija koje ću iznijeti u ovoj mojoj današnjoj kolumni. U razgovorima s gospodinom Jakobom Dingesom saznao sam dosta o svemu onome što su podunavski Nijemci proživjeli na prostorima bivše Jugoslavije, posebice između 1944. i 1948. godine. O svemu tome, pokazao mi je Dinges, postoji stručno povijesno i na činjenicama potvrđeno svjedočenje onih koji su u to vrijeme živjeli u Slavoniji, Baranji, Bačkoj, Banatu i Srijemu. U četiri velike knjige na tisućama stranica iznijete su frapantne i strašne istine o zločinima i genocidnim logorima u vrijeme komunističke vladavine i režimu Josipa Broza Tita. Povjesničari se, nažalost, bave samo onim stvarima koje je kao partizanski lider i antifašist učinio tijekom II. svjetskog rata, a zanemaruju i ono drugo lice medalje. Čitajući jednu knjigu u kojoj je sukus te četiri značajne velike i sveobuhvatne knjige - “Zločin nad Nijemcima u Jugoslaviji 1944.-1948.”, s podnaslovom “Postaje jednog genocida”, između ostaloga stoji kako je nad Nijemcima koji su ostali u svom domu u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji počinjen genocid. Posebno se govori o okrutnim zlodjelima pod Titovim režimom. Dobro je znano da je 1944. godine donijeta jedna od odluka AVNOJ-a u kojoj je bio i zakonski akt o oduzimanju svih građanskih prava i imovine Nijemcima te zaštitu od njih odvođenjem u logore. Nijemci su proglašeni neprijateljima države i naroda. Ostali su bez najosnovnijih ljudskih prava, protjerani su iz svojih domova u logore gdje su bili prisiljeni raditi kao robovi. U dokumentima (ako ih netko želi može ih i pročitati), govori se i o masovnim ubojstvima, izglađivanju do smrti. Statistički gledajući, prema dostupnim i povijesno istinitim dokumentima, vidi se da je više od 64.000 njemačkih civila, što je gotovo trećina od 200.000 Nijemaca od 1944. do 1948. godine, a koji su pod režimom Tita bili uhićeni, smrtno stradalo. Smrt je nastala zbog nečovječnih uvjeta u tim logorima, kao i strijeljanjem svih koji su označeni kao narodni neprijatelji. Pripadnicima njemačkog naroda koji i danas žive u ovim našim krajevima, dobro su poznata sva ta zlodjela. Zločini bez kazne kao da su bili ponos onih koji su se izjašnjavali kao antifašisti i pobjednici u ratu. Pobjeda i zločin nikako se ne mogu poistovjetiti, jer generacije koje su nestale nisu bile krive za neka zlodjela koja su učinili, nažalost, pripadnici njihova naroda. Tek stvaranjem slobodne, neovisne i demokratske Hrvatske, Nijemci su dobili pravo na utvrđivanje istine, uređenje grobova i grobišta svojih najbližih, na izjašnjavanje o svojoj nacionalnoj pripadnosti. Nigdje i nikada podunavski Nijemci u Hrvatskoj nisu tražili kruha preko pogače (kao neki), nego su se uključili u životne tijekove i probleme hrvatskog naroda. Većina njemačke populacije s ovih prostora iseljena je već u jesen 1944. godine, a oni koji su ostali mislili su da nisu ništa učinili te da će i nadalje ostati u svome domu i svojoj državi u kojoj već generacijama žive.

Došla mi je pod ruku i jedna knjiga pisama Marije Mire Knöbl. U knjizi se može vidjeti kako je tih godina zapravo sukcesivno uništavana jedna skupina ljudi koji nisu bili krivi što su neki njihovi sunarodnjaci činili zlodjela. Pisma Marije Mire Knöbl, koja piše iz Đakova, a kasnije i iz logora Krndija, dokaz su što su radili sljedbenici Tita i Partije nakon II. svjetskog rata. Osim ovih strahota treba znati i podatak o dogovoru Tita i Staljina u kasnu jesen 1944. godine o deportaciji podunavskih Nijemaca u Rusiju kako bi radili na obnavljanju uništenoga tijekom ratnih zbivanja na tim prostorima. Tako je 12.000 civila, od kojih 8000 žena i 4000 muškaraca, deportirano u Rusiju na prisilni rad. Nekim kasnijim istraživanja došlo se do broja između 27.000 i 30.000 deportiranih podunavskih Nijemaca iz Jugoslavije u Rusiju. Ne znam zna li sve ove činjenice gospodin Goran Beus Richemberg, ili gospodin Nenad Stazić koji govori o ... sljedbenicima Ante Pavelića..., a da nitko u Saboru ni okom ne trepne, a kamoli da ga upozori na govor mržnje i uvrede koje javno iskazuje s parlamentarne govornice. Lome se i lomit će se i nadalje koplja ne samo u Saboru, nego i u Hrvatskoj oko pitanja preimenovanja jednog zagrebačkog trga. Nije riječ samo o tom trgu. To pitanje samo je vrh ledenoga brijega, jer je u Hrvatskoj još stotine i stotine ulica i trgova s tim imenom. Nisam ovo pisao u obranu ni ustaša ni fašista, nego o podunavskim Nijemcima koje je komunističko-partijski jednoumni sustav pod vodstvom antifašista Josipa Broza Tita od 1944. do 1948. genocidno uništavao. Da zaključim - i Staljin je bio antifašist, a nisam baš čuo da danas u Rusiji ima mnogo trgova i ulica s njegovim imenom, premda spomenika ima!