Možda će vas gornji naslov zbuniti kada govorim o iseljenoj dijaspori.

Naime, gledajući i slušajući sva događanja nakon posljednjih predsjedničkih izbora, ne znam što zapravo znače riječi ISELJENIŠTVO i DIJASPORA.

Dobro, pogledao sam u rječnik hrvatskog jezika i sve mi je jasno, ali čini se da nekima u Hrvatskoj ipak to nije jasno. Danas se ponovno javljaju neki dušobrižnici koji kažu kako je dijaspora zapravo odlučila tko će biti novi predsjednik/predsjednica Republike Hrvatske, i da to nije u redu. Kažu kako dijaspora nema pravo glasovati jer ne plaća porez u Hrvatskoj, kako nemaju pojma kako se u Hrvatskoj živi i kako zapravo i nisu građani Republike Hrvatske, osim na papiru. Koliko u tome ima istine? Ni ono malo crnog pod noktom! Hrvatski građani koji su trbuhom za kruhom otišli u svijet ili oni koji žive u susjednim državama, a imaju u Hrvatskoj državljanstvo, nisu krivi što žive dalje od svoje matične države. Nisu krivi ni zato što su svih ovih godina svesrdno pomagali svoju obitelj, rodbinu, prijatelje, pa i svoju domovinu slanjem novca i pomoći. Nisu krivi što ih je nužda otjerala iz njihova sela, mjesta, grada iz Hrvatske. Dok su slali ili bolje rečeno dok još uvijek šalju novac, onda su punopravni građani Republike Hrvatske. A sada, kada je nekih tridesetak tisuća birača odlučilo svoj glas dati nekomu drugome za pobjedu, onda ti isti nisu na to imali pravo (sic)! Pa, kako to, pitam se, jer kada te iste trebamo, onda su dobri, a kada ne, onda nisu. Što to zapravo znači? Po meni to znači da se u glavama još dobrog dijela hrvatskog puka skriva neko zaostalo socijalističko razmišljanje o pitanju demokracije i višestranačja. Još uvijek se nisu oslobodili toga da svijetom vlada različitost, ali različitost koja nas ujedinjuje, a ne razdvaja.

Ipak moram nekoliko riječi napisati kao sam izvana gledao na ono što se događalo iznutra tijekom proteklih dana u svezi s izborima. Pobjeda gospođe Grabar Kitarović je tijesna, ali je pobjeda koju je iste večeri priznao i dosadašnji predsjednik Ivo Josipović. Svojim istupom te izborne večeri pokazao se kao pravi gospodin, političar i čovjek. Priznao je poraz i čestitao pobjednici. A kako su se pokazali svi oni oko njega. E, to je bilo tužno gledati. Svejedno je li riječ o članovima SDP-a ili njihovim koalicijskih partnerima, jer nakon prve euforije kao da ih je netko polio hladnom vodom. Svi su znali da će biti tijesno i da je rezultat neizvjestan sve do kraja. Naravno, nadali su se. Predsjednik SDP-a Zoran Milanović tko zna koji put pokazao je kako je zapravo zalutao u politiku i da je ON bio najveći uteg Ivi Josipoviću. Svoj ego i narcisoidnost Milanović nije mogao zatomiti ni u tim svečanim trenutcima, ma koliko oni za njega i stranku, kao i Josipovića, bili bolni. Koliko je zapravo njemu stalo do toga što se događalo i što se događa pokazao je svojim odlaskom odmah nakon što se obratio novinarima. Pokupio je svoje “prnje” i napustio dvoranu prije negoli je njegov kandidat održao svoj govor čestitke i zahvala, umjesto da je ostao do kraja, bez obzira na poraz ili pobjedu. Da je Josipović pobijedio, onda bi euforično bio uz njega. Ovako je dao do znanja da mu Josipović nije važan, već mu je zapravo mogući protivnik u stranci za njegovo “radno mjesto”. Lamentirao je o svemu i svačemu. Rekao kako je ON taj koji VLADA, i da što se tu ima netko petljati u taj posao. Zapravo, kada sve malo bolje pogledam, njemu je najviše odgovaralo da Josipović ne pobijedi jer sada je opet ON glavna faca oko koje se svi vrte. O tome govore i izjave njegovih ministara nakon izbora. Gospodin Kotromanović, koga izuzetno cijenim za njegov doprinos u Domovinskom ratu, kaže kako Kolinda Grabar Kitarović nije njegova zapovjednica, ali da će s njom surađivati jer su osuđeni na suradnju! Ministrica Pusić kaže da Vlada vodi vanjsku politiku i da predsjednica ne može utjecati na odluke Vlade, već može unositi nove elemente i teme. Pa, pitam ja vas, što je zapravo u Hrvatskoj predsjednik? Je li on zaista samo fikus ili ne? Je li Hrvatska kancelarska država ili je ipak i uloga predsjednika/ce uklopljena u odlučivanje i suodlučivanje? O tome ništa ne znamo, ali znamo da je dijaspora kriva što nije prošao stari predsjednik za još jedan mandat. Moram se još jednom vratiti na tu izbornu noć u Hrvatskoj. Dvorana gdje je Kolindu Grabar Kitarović kao prvu predsjednicu Republike Hrvatske dočekala masa članova HDZ-a blistala je u plavim tonovima. Zastave, skandiranje i euforično glasanje nazočnih potpuno je shvatljivo u sredini gdje se očekuje pobjednica. Njezin pobjednički govor potpuno je bio u skladu s događajem. Bilo je tu puno obećanja, puno želja, puno euforije i brige za Hrvatsku i hrvatski narod. Ipak, očekujem da će njezin inauguracijski govor biti nešto konkretniji, drugačiji i primjereniji sadašnjem trenutku u Hrvatskoj. I kada su TV kamere preklopile sliku iz stožera Kolinde Grabar Kitarović sa slikom iz stožera Ive Josipovića, vidjelo se koliko je to sve tužno. Na sceni su ostali glazbenici i desetak članova SDP-a. Svi ostali su netragom nestali u gluhoj noći umjesto da ostanu dostojanstveno do kraja sve dok se kamere ne isključe. Za to ipak nisu krivi ni dijaspora ni iseljeništvo.