Razmišljajući o temi koju bih koristio za moju kolumnu, u glavi su mi se vrtjela najnovija događanja u Zagrebu i afera koja je zaprepastila Hrvatsku.

Međutim, jedan događaj toliko me je pogodio da jednostavno nisam u stanju pisati bilo što nego da to svoje stanje izrazim KRIKOM. Izgledalo bi to kao slika “Krik” Edvarda Muncha.

Krik, da to je zapravo izraz za ono što se dogodilo u noći između utorka i srijede u središtu Zagreba, u šatoru branitelja ispred “njihova” Ministarstva. Preminula je, okružena svojim suborcima, heroina Nevenka Topolušić! Prošla je ratna stradanja. Ostala invalid, ali se žestoko borila za prava svojih suboraca. Nje više nema među nama, ali ostaje nešto što moramo napraviti kako se ne bi zaboravila. Zaboravila kao i mnogo toga sve ove godine nakon Domovinskog rata. Otišla je s osmijehom kao da nam poručuje: Ustrajte u svojim pravima, da se ne zaboravi! Bili smo i ostajemo ponosni na te mladiće i djevojke, na te ozbiljne i sredovječne starije koji su bili na prvoj crti bojišnice. Bili smo i ostajemo ponosni na žrtvu koju su podnijeli. Bili smo i ostali s njima dijeleći njihovu sudbinu i stradanje. I danas smo s njima. Suosjećamo, mi hrvatski ratni izvjestitelji, s još jednom tragedijom koja im se dogodila. Zato vas pozivam: POGNITE GLAVU PRED HEROINOM! Ne dopustite da se takva tragedija ponovi! Pitam se što za obitelj, prijatelje i suborce znači isprika ministra Matića? Što za njih znače riječi kad Nevenke više nema? Prazne riječi? Utjeha? Hvala? Nažalost, vijest o Navenkinoj smrti u našim je medijima bila među zadnjim vijestima. One vijesti o kriminalu i lopovluku i žutilu zauzele su središnje minute na TV-u i naslovnicama hrvatskih tiskanih medija. A što za njih znači smrt još jednog branitelja? Jedan manje, pa što! I ovaj put pokazalo se koliko su branitelji zapravo na marginama društva. A radi čega? Radi šačice ratnih profitera i lažnih branitelja? Koliko je nakon objave Registra branitelja zapravo “uhvaćeno i optuženo” onih lažnih? Tko zna? O tome se ne govori. Nepravde koje se čine ljudima koji su svoj život, svoje zdravlje dali za našu slobodu, vidljive su svima samo ne onima koji o njima odlučuju. Sve je jasno. Novca nema! Pa gdje je? Nije bilo novca ni oružja tih devedesetih kada se branila Hrvatska. Nije bilo, ali su je obranili. Danas se ponovno iz ropotarnice povijesti iskapaju neki događaji kako bi se izjednačilo žrtvu i agresora. Kome to treba? Život? Suživot? Naša se politička i druge elite jako “brinu” o tome. Nažalost, u toj “brizi” imaju sve manje uspjeha. Pitanje je ne kako živjeti jedni ne pored drugih, nego jedni s drugima! Nemojmo se čuditi ako i ove godine u Vukovaru ponovno budu dvije kolone. Nemojmo se čuditi ako sutra nezadovoljstvo branitelja bude još jače izraženo. Nemojmo se čuditi što sve manje ljudi izlazi na izbore. Nemojmo se čuditi što ima sve više nezadovoljnih. Jednostavno pun je kufer svima i teško se može opravdati sve ovo što se u posljednje vrijeme događa. Prazna obećanja nitko više ne prihvaća.

Ono što smo zaboravili, a možda može pomoći, jest DIJALOG, a ne MONOLOG. Pozivati branitelje na razgovore i dijalog odozgor, umjesto skupiti hrabrosti, koja je bila u ratu, i spustiti se k njima na razgovor u šator, znak je ipak velike različitosti u pristupu. Nisu branitelji agresivci koji će nekoga, tko je za razgovor i dijalog, jednostavno napasti i ne saslušati. Oni samo traže da budu jednaki s drugima koji traže pravo i pravicu za ono što zaslužuju. Razgovarati iz kabineta i razgovarati u šatoru velika je razlika. Uostalom, sjetite se ratnih godina i gdje smo razgovarali i pregovarali. Onda kada je to bilo u kabinetima nije bilo uspjeha. Onda kada smo bili u rovovima i na bojišnici tijek događanja je bio drugačiji. Spustite se na zemlju i porazgovarajte s braniteljima! Posebno me interesira tko to, imenom i prezimenom, manipulira s braniteljima? Bez tog odgovora ostaje u zraku sumnja koja se teško može braniti. Poziv kao... neka branitelji sakupe 250.000 potpisa i predaju predsjedniku Vlade, samo je neshvaćanje pravog problema koji je pred nama. A što ako branitelji sakupe te potpise? Hoće li se time riješiti njihovi problemi? Bojim se neće. Zato, ako treba, bit ćemo posrednici kako bismo razgovori urodili plodom i da “sutra” zajedno u JEDNOJ KOLONI prođemo gradom Herojem - Vukovarom, a ne razdvojeni kao da živimo u dvije države.