Posljednjih smo dana svjedoci kako je sadašnja vlada ponovno pala na ispitu u svezi s informiranosti vlastitih građana. Nije to prvi, a gledajući sve dosadašnje događaje, vjerojatno nije ni posljednji.

Hrvatski građani imaju pravo znati što njezini izabrani “vladari” dogovaraju u njihovo ime kako bi tako osviješteni i informirani mogli tu istu vlast i podržati ili joj pomoći u svladavanju poteškoća s kojima je suočena. To ne znači da je građanima potrebna baš potpuno detaljna informacija koja možda ulazi u domenu državne tajne ili tajne od sigurnosnog rizika. Međutim, nije dobro da neku tako važnu vijest građanima umjesto naših predstavnika donose stranci. Najnoviji slučaj je pitanje pristupanja Hrvatske širokoj koaliciji država i institucija u borbi protiv ekstremista tzv. Islamske države. Umjesto da to čujemo od našeg premijera ili nekog od njegovih ministara (na primjer obrane), mi tu informaciju dobivamo od naših prijatelja Amerikanaca. Javnost je zgrožena i jednostavno ne vjeruje što se događa. Naravno, kao članica UN-a, EU-a i NATO saveza, i Hrvatska se mora ponašati kao dio tih svjetskih i europskih asocijacija. Ali ako u Vladi misle da hrvatski građani nisu dovoljno pametni te ne razumiju što je svjetski terorizam, onda se grdno varaju. Nama koji smo prošli godine Domovinskog rata, ali i onima starijima iz Drugog svjetskog rata, dobro je znano što je ekstremizam i kako se protiv njega boriti. Dragi drugovi i gospodo, ponovo ste pali na jednom od osnovnih demokratskih postulata, a to je INFORMIRANOST vlastitih građana. Nije moguće da se taj dogovor tako brzo dogodio da je vijest o koaliciji bila brža od dogovora u svezi s tim. Nije moguće da baš nitko u Vladi RH nije to znao već su nas jednostavno Ameri u to sve uključili bez našeg znanja. Što pokazuje ovaj najnoviji slučaj? Pokazuje da Vlada nema povjerenja u svoj narod koji ju je izabrao. Pokazuje da i najtajnije tajne ipak ugledaju svjetlo dana. Pokazuje kako smo mi zapravo jedna mala država u čije ime netko drugi odlučuje. Što još reći? Građani će svoje reći na novim izborima. No, ja se pitam kome će ti isti građani dati svoj glas kada su do sada toliko puta prevareni i izmanipulirani? Tko je ta garancija da će nam sutra biti bolje u gospodarstvu, a onda i osobno? Tko je ta garancija da nas opet netko neće preveslati i ponovno ignorirati do novih izbora? Nažalost, neka se ne ljute vječiti optimisti, ne vidim neku karizmatsku ličnost ni stranku koja mi ulijeva to toliko potrebno povjerenje i optimizam. Svi se bave samo glupim usporedbama i vrijeđanjima onih prije. Pametuju o onome što sami rade, a mi i dalje gledamo kako se tone sve dublje i dublje.

Moram se ipak vratiti na središnji dio moje današnje kolumne, informiranje i informiranost građana Hrvatske. Kao i prijašnjih godina (pješice iz Osijeka s braniteljima i građanima), spremam se i ove godine doći u Vukovar na dan obilježavanja teške tragedije Grada Heroja i njegovih građana. Prisjećam se tih devedesetih godina, kada se branila Hrvatska. Sjećam se tih dana kada sam kao novinar nastojao svojim izvještajima s lica mjesta iz brojnih mjesta i s bojišnica pa tako i iz Vukovara dati pravu sliku događanja ne zanemarujući istinu. Mnogi građani koji su tada bili u mjestima koja su bila pod stalnim granatiranjem dobro se sjećaju informacija koje smo im tada slali, kako bi se zaštitili i preživjeli te agresorske napade. Tada je postojalo i Ministarstvo informiranja, pa informativni centri pri kriznim stožerima, pa lokalne radiopostaje itd. I danas se, nakon informacije o ulasku Hrvatske u antiterorističku koaliciju protiv ISIS-a, prisjećam tih dana i događaja. Smirujući odgovori predsjednika i premijera, kako naši vojaci neće u direktnu borbu već će djelovati kao savjetnici i logistika (!?), potaknuli su me da postavim pitanje znaju li oni uopće što su rekli. Jesu li svjesni težine svojih riječi. Pa neće naši vojaci i časnici biti pod neprobojnim staklenim zvonom, a naša država izolirana od svijeta! Zato, a i iz mnogih drugih razloga, važno je naše građane pravovremeno i istinito informirati o tako značajnom sudjelovanju u jednoj međunarodnoj aktivnosti. Danas imamo pri Vladi i ministarstvima glasnogovornike i urede za informiranje, a i dalje se javnosti nitko ne obraća. Netko će reći da ovaj moj tekst stvara paniku! Ne, ovaj tekst samo potkrepljuje potrebu za sveobuhvatnim informiranjem javnosti, a ne o stvaranju panike.

Vraćam se ponovno Vukovaru i pravu na informiranje građana. Nije li Ustavni sud donio presudu o problemima koji su nastali postavljanjem ćiriličnih natpisa na državnim institucijama u gradu? Da! No, do dana današnjeg nije se ništa poduzelo kako bi se tenzije u tom gradu, koji zaslužuje puno više od jednodnevnog spomena u medijima, smanjile i kako bi se odluka provela. Svojim postupkom i skidanjem ploča dio braniteljske populacije i građana Vukovara ponovno je upozorio na taj problem i na svu štetnost koja iz toga može proisteći. Nisam za dvije kolone, nisam za zabranu dolaska državnih dužnosnika na Dan sjećanja, nisam za brutalno obračunavanje s neistomišljenicima, već za jasno informiranje građana što se zapravo događa i kada će se napokon odluke ne samo donositi već i provoditi. Kao hrvatski građani, imamo na to pravo i po našem Ustavu, zar ne?