Vatreni su u Katar otišli nekako tiho, ipak, smjena generacije, nedostatak pravog topnika, Lukine godine i umor nakon polusezone u dresu Real Madrida, Brozovićeva pauza zbog ozljede, mladost ministra obrane Gvardiola... nisu nudili nadu da ponovno možemo jako, jako daleko. Mnogi su sumnjali, srećom ne i Dalić i njegovi izabranici, samo što se nisu željeli razbacivati velikim riječima. I otišli su daleko, do brončane medalje.

Najave iz reprezentativnog tabora bile su "važno je proći skupinu" ili "osmina finala bila bi dobra, a četvrtfinale čudo"... Srećom, Hrvati su samozatajni samo na riječima, na terenu su opet bili vatreni stroj koji voli mučiti i izmoriti suparnika, a onda mu zadati konačan udarac. Osjetili su to na svojoj koži Kanađani, koji su prostački prijetili i najavljivali "razbit ćemo Hrvate", neumorni Japanci, a bolno su prizemljeni i Brazilci, koji su uvježbavali pobjednički ples, a nakon sudara s Vatrenima lili suze. Nakon poraza u polufinalu od Argentine javile su se nove sumnje i mnogi su mislili "nema šanse da se obitelj oporavi od toga, sigurno će izgubiti od divljih Marokanaca". No Hrvatska ne gubi često, na posljednja dva SP-a ima samo dva poraza i oba od svjetskih prvaka. U Rusiji od Francuza, u Kataru od Argentinaca.

Suparnici su valjda sad konačno shvatili da nikada, baš nikada ne treba podcijeniti i otpisati hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Ni kad uz malo muke prođe skupine, ni kad naleti na Brazilce koji su došli u Katar po zlato. Ako je netko pomislio "gotovo je" kad su ti Brazilci u 106. minuti zabili, gadno se prevario. Nije gotovo dok Hrvatska ne kaže da je gotovo. Ova Hrvatska ima pobjednički mentalitet kojim u pet minuta zaludi i okrene naciju. I oni koji Dalićevima nisu vjerovali, brzo su pali u euforiju koju nam mogu prirediti samo hrvatski nogometaši, srebrni s prošlog i brončani s ovog SP-a. I zato će i iz Katara neke slike ostati za vječnost. Luka Modrić je opet bio naš maestro, neuništiv i neslomljiv, baš kao i Hrvatska. Zorro Gvardiol dirigirao je obranom i oduševio svijet, više nije samo talent, on je već sada potvrđeni stoper koji može izići na kraj i s najboljim napadačima svijeta. Hobotnica Dominik Livaković rasplakao je Japance, a Brazilcima donio agoniju koja traje i danas. Juranović se od "što će on tu?" pretvorio "što ćemo bez njega?". Oduševili su pojedinci, ali najviše je oduševila Hrvatska. Reprezentacija je jedna velika obitelj, a ona je na ovom SP-u ponovno bila velika na terenu i izvan njega. Ratnici na terenu, gospoda izvan njega (osim Lovrena). Igrali su brončani Vatreni za sebe, ali su opet s puno žara igrali i za domovinu, za hrvatske navijače diljem svijeta, za sveti dres... I kako ih onda ne voljeti i poštovati. I prirediti onako veličanstven doček u hladnoj zagrebačkoj večeri.