Trideset godina u Ujedinjenim narodima, trinaest godina u NATO savezu i devet godina članstva u Europskoj uniji najvažnija su postignuća Republike Hrvatske na međunarodnom planu, iako bismo u širem kontekstu međunarodnog položaja RH mogli navesti još niz organizacija u kojima Hrvatska također godinama participira.

Uzimajući sve u obzir, jesmo li kao država ispunili očekivanja, ostvarili ciljeve… - pitali smo doc. dr. sc. Jadranku Polović, politologinju s Međunarodnog sveučilišta Libertas.

- Generalno uzevši, uglavnom jesmo. Unatoč brojnim problemima s kojima se kao društvo suočavamo, od ekonomskih, socijalnih ili političkih, pa i sigurnosnih, Hrvatska je trenutno prilično stabilna država, znatno stabilnija od "starih" demokracija na Zapadu, poput Francuske, Njemačke, Švedske, Belgije…, onih koje nas vole poučavati i dijeliti lekcije u kontekstu suvremenih kolonijalističkih praksi. Dakle, unatoč velikim društvenim nejednakostima, znatnom padu životnog standarda velikog broja građana i činjenici da smo među najsiromašnijim članicama EU-a, mi još uvijek nemamo paralelna društva i nasilje na ulicama kao proizvod nekontroliranih migracija i društvenog nezadovoljstva, nemamo terorizam, čak ni radikalnu desnicu. Mi nismo uveli represiju i sramotno "inovativne" modele policijske države tijekom pandemije COVID-19 poput naših zapadnih "uzora", koji sad idu korak dalje - rade na implementiranju sustava "socijalnog kredita" kopirajući kineski model. Uglavnom, migrante civilizacijski integriramo, s islamskom manjinskom zajednicom, kao i ostalima, gradimo korektne odnose, ali zato imamo veliku društvenu nejednakost, korumpiranu i traljavu politiku, opet prema preporučenom modelu. Međutim, stabilnost, ako je uopće moguće govoriti u tim terminima u kontekstu postojećih konfrontacijskih međunarodnih odnosa, zaista je trenutna! Naime, nemoguće je da Hrvatsku zaobiđu refleksije ukrajinske krize - od ekonomskih, socijalnih, političkih i, na žalost, sigurnosnih. Zbog niza čimbenika naš je geopolitički položaj vrlo ranjiv.



O vanjskoj politici u Hrvatskoj se puno priča i sad u kontekstu ukrajinskog rata, uloge NATO saveza, sankcija Europske unije, uključujući i sigurnosne aspekte krize. Kako u tom i takvom izazovnom vremenu funkcionira Republika Hrvatska, odnosno njezina vanjska politika, diplomacija...?

- Uz primanje u UN, ulazak u Europsku uniju i NATO bili su jedini vanjskopolitički ciljevi koje smo artikulirali i vrlo jasno deklarirali. Oko njih je uvijek postojao konsenzus gotovo svih političkih aktera. Međutim, u kontekstu eskalirajućih napetosti i vrlo složene geopolitičke situacije u Europi, ali i šire, Hrvatska bi trebala redefinirati vlastite sigurnosne interese. Kao članica NATO-a nesumnjivo imamo zajedničke obveze, ali i pravo da zaštitimo vlastite nacionalne interese. Naime, nije dovoljno sakriti se pod skute EU-a ili kišobran NATO-a jer od te zaštite nema ništa. Zajedništvo unutar NATO-a ili EU-a zapravo je vrlo labavo i pod snažnim pritiskom anglosaskih interesa. Uskoro će biti teško održivo u kontekstu binarnog modela međunarodnih odnosa "ili si s nama/prijatelj" ili "nisi s nama/neprijatelj". Naime, već sada je vidljivo da postoji neslaganje oko odgovora na ukrajinsku krizu između zapadne Europe, osobito Njemačke i Francuske, i istočnoeuropskih država, čvrsto umreženih sa SAD-om i Velikom Britanijom. Stavovi i Njemačke i Francuske, unatoč dobroj volji da snažno podupru Ukrajinu, zapravo odražavaju njihovu opreznost prema potezima koji mogu eskalirati geopolitičku konfrontaciju. Britanski mediji čak zagovaraju uvođenje sankcija Njemačkoj ako ne prestane s kupnjom ruskog plina i nafte. Procjenjujem da će sloga u euroatlantskom bloku potrajati do jeseni, kada će se Europa, ako ne dođe k sebi, suočiti s velikim nestašicama hrane i energenata. Pod pritiskom prijetnji izbijanja socijalnih nemira zbog pogoršanja socijalne situacije, EU će biti prisiljen zaštititi vlastite interese. Sve to stvara vrlo eksplozivni komplot interesa i nepredvidljivu situaciju u Europi u socijalnom, gospodarskom i sigurnosnom smislu. Upravljati društvom i državom u takvim okolnostima nije jednostavno!

Što se tiče Hrvatske, glavni problem hrvatske diplomacije jesu, kako sam navela, nedefinirani vanjskopolitički ciljevi u okolnostima rata u Ukrajini, a problematika imenovanja veleposlanika i diplomatskog osoblja izravno je vezana uz tinjajući sukob predsjednika i premijera, koji se o tim važnim pitanjima jednostavno ne uspijevaju dogovoriti.

Koliko napetosti između predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića štete međunarodnom ugledu Hrvatske, diplomatskoj aktivnosti, odnosima s partnerima u EU-u, unutar NATO-a, odnosima sa susjedima…?

- Pomalo štete, ali ne osobito, jer u EU-u i NATO-u ima vrlo "zanimljivih" likova koji im konkuriraju. Naime, politika je posljednjih desetljeća izgubila kompas, Europskoj uniji u ovim okolnostima ne trebaju birokrati, nego političari s autoritetom koji se inače u suvremenom mainstream diskursu nazivaju autokrati. Dakle, oni koji su sposobni spojiti politiku s analitikom, a takvih je zaista malo. Naš predsjednik naglašava hrvatske interese, što je legitimno, jer na različite načine to rade i njemački kancelar Olaf Scholz, kao i austrijski Karl Nehammer, mađarski predsjednik Viktor Orbán, a i u Bugarskoj postoji velik raskol između vlade i predsjednika u vezi s tim.



Odnosi Republike Hrvatske s nama susjednim državama također su u središtu pozornosti, ne samo danas, takvi su zapravo već tridesetak godina. Koji su u toj "priči" glavni problemi, otvorena pitanja, sa BiH, Srbijom, Crnom Gorom, Slovenijom...? Sigurnost granica i migranti i dalje su "vruće" teme...

- Republika Hrvatska, zbog svoga specifičnoga oblika, položaja, ali i povijesnih okolnosti, još uvijek ima brojna otvorena pitanja koja se tiču granica, time i odnosa sa susjedima. Osim s Mađarskom i Italijom, sve druge granice su sporne i neriješene, od Slovenije, BiH, Srbije i Crne Gore. Sa Slovenijom ne očekujem posebne probleme, izuzev podbadanja na koja smo se već naviknuli. Međutim, osobito se izrazito duga kopnena granica s Bosnom i Hercegovinom (932 km) u kontekstu migracijske krize pokazala teškom za uspostavu stvarnog graničnog nadzora.

Stereotipni razlog hrvatskog pridruživanja EU-u, time i Shengenu, odnosi se na onu "čuvenu" prednost koju naši političari redovito ističu - Hrvati sada bez putovnice mogu putovati zemljama EU-a. Međutim, putovnica i provjere sve su češće. Naime, ukidanje nadzora unutarnjih granica država članica šengenskog sustava u praksi je prouzročilo "sigurnosni deficit", pa se niz država zbog povećanog protoka migranata i tražitelja azila nakon 2015. i niza terorističkih napada odlučio na uvođenje unutarnjih kontrola.

Dok samim činom pristupanja EU-u nova članica postaje i dio unutarnjeg (prvenstveno ekonomskog) tržišta, vanjskom šengenskom granicom nastoji se uokviriti jedan teritorij na kojem nema unutarnjih granica i gdje je slobodno kretanje formalno zajamčeno. To je, naravno, neriješeni disbalans unutar EU-a protiv kojeg su ustale Italija i Grčka, a Mađarska je potpuno protiv.



Zaključno, vaš komentar oko skorašnjeg ulaska Hrvatske u Schengen i eurozonu...?

- Uloga Hrvatske koju će dobiti s ulaskom u Shengen uloga je čuvara vanjske granice EU-a, što pomalo podsjeća na ulogu Hrvatske u obrani Vojne krajine kao vanjske granice Habsburške Monarhije. Na Hrvatskoj se već dugo prelama dualizam politika EU-a prema migracijama - dok se s jedne strane hrvatska policija proziva zbog kršenja ljudskih prava migranata, s druge strane od Hrvatske se zahtijeva da štiti vanjsku granicu EU-a. Ulazak u Shengen ne smatram benefitom, nego velikom obvezom za sve institucije u Hrvatskoj.

Što se tiče uvođenja eura, držim da ovo nije pravi trenutak, jer nas u sljedećim godinama očekuje velik pad standarda pod utjecajem geopolitičkih napetosti u Europi, prekida lanca opskrbe itd. Uvođenje eura donijet će poskupljenja i potaknuti novi val inflacije, zbog čega sam, ako me već pitate, izričito protiv. (D.J.)