Bilo je to najtežih mjesec dana u mom životu, noćna mora koju bih, da mogu, najradije zaboravio, ali to je nemoguće. Kaže nam to 71-godišnji umirovljenik Ivan Kikić iz Đakova, koji priznaje da je samo zahvaljujući "liječnicima i sestrama Kliničkog bolničkog centra Osijek, predvođenima doktorom Damirom Mihićem, i Božjom voljom dobio drugu priliku za nastavak života".
Početkom studenoga 2020., nakon što je jedan val pandemije zamijenio drugi, a smrtonosne varijante koronavirusa slijedile jedna za drugom, počinje agonija za našeg sugovornika, koji je to svoje životno iskustvo odlučio podijeliti s čitateljima Glasa Slavonije. Učinio je to, između ostaloga, i kako bi mogao zahvaliti zdravstvenom i medicinskom osoblju osječkog KBC-a, koje je učinilo sve što je bilo u njegovoj moći da ga otrgnu iz smrtnog zagrljaja.
Samo ne respirator
"Nekoliko dana imao sam temperaturu između 37 i 39 stupnjeva, nisam kašljao, ali sam se osjećao slabo", prisjeća se Kikić. Bilo je to vrijeme kada se svagdje govorilo samo o pandemiji, a o cjepivu se tek nagađalo. "Sve je to bilo nepoznato i priznajem da sam se pomalo pribojavao. Znao sam samo da ne smijem na respirator, jer to znači kraj, posebno za nas starije koji smo imali i druge zdravstvene probleme", priča Kikić napominjući kako je šest godina prije preživio infarkt, nakon čega mu je dijagnosticiran i povišeni šećer.
Sve ga je to skupa dodatno opterećivalo i, kako kaže, tada bi sve dao samo da ne mora u bolnicu. Tri je dana ležao kod kuće, pio Sumamed, koji mu je propisala liječnica nadajući se da će slijediti oporavak. Međutim, od toga ništa, stanje je postajalo sve gore i 4. studenoga završio je u osječkoj bolnici s dijagnozom upale pluća, i to na oba plućna krila. Testiranje je ubrzo pokazalo i pozitivan nalaz na COVID-19. "U bolnicu sam stigao svojim vozilom i na nogama, nisam ni slutio što me čeka. Mogao sam i jesti, otići do toaleta i mislio sam da će to biti u redu. Onda su mi rekli da mi je stanje teško i da će me zbog sigurnosti preseliti u Respiracijski centar, u drugoj zgradi. Nisam to nikako želio prihvatiti i tri sam dana proveo na intenzivnoj primajući kisik sve dok mi nisu rekli da moram na veću i jaču dozu kisika i zajedno s jednim mojim zemljakom, mlađim desetak godina od mene, 8. studenoga, preselili su me u Respiracijski centar i priključili na respirator", govori Kikić, kojemu tu prestaje sjećanje. Probudio se, naime, tek nakon 240 sati provedenih na respiratoru, a ono što je osjećao, nikako mu se nije sviđalo.
"Nisam znao koliko sam dugo bio u komi, rekli su mi poslije da je to bilo deset dana, i da je tada bio 18. studenoga. Bio sam biljka, nisam mogao ništa samostalno raditi. Morali su me hraniti jer nisam mogao ruku pomaknuti do usta, pio sam na slamku... Bilo je to stvarno teško. Oko mene je sve šuštalo, ti uređaji su me izluđivali. Vidio sam druge pacijente kako samo nepomično leže i sjetio se pacijenta s kojim sam bio dovezen u Respiracijski centar. Pitao sam sestru gdje je on i kako je. Rekla je da se oporavio i otišao kući. Poslije sam tek saznao da je umro nakon tri dana na respiratoru, ali da mi to nisu željeli reći kako se ne bih uzrujao", ispričao je Kikić, dodavši kako se sjeća i nasmijanog lica dr. Mihića, koji mu je u viziti rekao da mu je drago što se oporavio. "Imao sam veliko povjerenje u njega", tvrdi Kikić i nastavlja: "Bio je vrlo zainteresiran i angažiran za svakog pacijenta, vidjelo se da daje sve od sebe. Svi s odjela zaista su se jako trudili da nam pomognu. Oporavak je išao sporo jer su posljedice koronavirusa bile strašne. Teško sam disao, brzo se umarao, a imao sam i podljeve na lijevoj nozi", naglašava ovaj đakovački umirovljenik, koji je osječki KBC napustio 3. prosinca i oporavak nastavio kod kuće.
I umirovljeni osječki policajac Romeo Marin, poznat i kao dugogodišnji DJ i radijski voditelj, a danas i urednik glazbene emisije "Disco forever" na Studentskom radiju Unios, prošao je sličnu kalvariju. Iako je desetak dana proveo u Respiracijskom centru osječkog KBC-a, nije se dao na respirator.
Dug oporavak
"Nisam se cijepio i sve sam ovo oko pandemije ismijavao. Tako sam mislio sve do rujna prošle godine, kada sam prvo dobio visoku temperaturu i počeo teško disati", priča Romeo Marin, koji je nakon pozitivnog nalaza testa na COVID završio u osječkom KBC-u. Ondje je prvo desetak dana proveo "na kisiku, i to s dozom od 85 posto", a onda su došli po njega da ga presele u Respiracijski centar.
"Ne idem ja nikamo, kazao sam doktorima jer sam mogao hodati, jesti i nisam se tako loše osjećao. Objasnili su mi da je moje stanje teško i da to pokazuju nalazi krvi te da bi bilo dobro, ako mi se stanje naglo pogorša, da budem blizu respiratora. Pristao sam ipak otići, ali uz uvjet da me ne spajaju na respirator", prisjeća se tih dramatičnih trenutaka u Respiracijskom centru. Bio sam tamo jedini pri svijesti, nastavlja svoju priču Marin, uz cjevčice za disanje u nosu, imao sam preko lica masku za disanje. Zaglušujuća buka tih respiratora bila je neizdrživa. Tražio sam da me puste kući, no odlučili su me premjestiti na intenzivnu, gdje sam bio desetak dana, objašnjava Marin. Nakon dvodnevnog praćenja stanja prebacili su ga na plućni odjel uz objašnjenje da je prošlo najkritičnije razdoblje. Tek kada su ga nakon nekoliko dana vratili kući, shvatio je da je najgori dio iza njega iako se osjećao vrlo slabo. I on se brzo zamarao i otežano disao, ruka mu je bila crna od podljeva, nije uopće osjećao dva prsta. "Oporavak je trajao oko tri mjeseca, pomalo sam vježbao i u tome mi je pomagala medicinska sestra Maja Jakšić. Sada redovito šećem i plivam iako još osjećam posljedice virusa. Do 22. ožujka vrijedi mi COVID potvrda o preboljenju, ali mislim da ću i prije otići na cijepljenje", zaključuje Romeo Marin.
Tomislav Prusina
DAVALI SU MI JEDAN POSTO ŠANSE
Nakon samo pet dana kod kuće Ivan Kikić dobio je ponovno visoku temperaturu, prebačen je u bolnicu u Slavonski Brod, gdje mu je dijagnosticirana plućna embolija, zbog čega je proveo još šest dana u bolnici. Tek nakon toga slijedio je oporavak. Zbog težih oštećenja pluća morao je na vježbe disanja u Kliniku za plućne bolesti Jordanovac, dva se puta cijepio. Još jednom je bio pozitivan na koronavirus, i to u studenome prošle godine. Nije mu bilo svejedno, pomislio je da će opet morati prolaziti sve ono što je bilo prije godinu dana, no ovaj put bilo je puno blaže. “Davali su mi manje od jedan posto šanse da ću preživjeti. Ili sam najgori ili ipak dobar čovjek da sam dobio i drugu šansu”, kroz smijeh kaže Kikić.
OPTIMISTIČNIJI POGLED NA SVIJET
Osječanin Romeo Marin, kao i naš sugovornik Ivan Kikić, svakako želi istaknuti zahvalnost zdravstvenim djelatnicima osječkog Kliničkog bolničkog centra na naporima koje ulažu u spašavanje svojih pacijenata. “Kao policajac sam tijekom radnog vijeka imao priliku susresti se sa svačim, ali ovo što sam vidio u Respiracijskom centru iznenadilo me, šokiralo. Ti doktori i sestre izgaraju od posla, malo ih je i rade u nemogućim uvjetima, a prema svakom pacijentu odnose se kao prema članu svoje obitelji. Ti ljudi zaslužuju svaki respekt i zato im puno hvala”, poručio je na kraju svoje ispovijesti Romeo Marin, napomenuvši kako nakon ovog iskustva na svijet gleda ipak nešto drukčije, optimističnije.