Izložba istaknutog vizualnog umjetnika Gorana Petercola, pod nazivom "Hijerarhije", otvorena je u osječkoj Galeriji Kazamat. Rođeni Puljanin koji je tijekom više od četrdeset godina stvaralaštva nastupio na velikim umjetničkim manifestacijama kao što su Istanbulski bijenale, Bijenale u Sao Paulu i Venecijanski bijenale, izložio je crteže i svjetlosne instalacije (po kojima je najpoznatiji), kao sinteze o njegovu umjetničkom iskustvu, općenito o umjetnosti i načinu na koji se umjetnost prezentira i gleda, mediju, konvencijama koje podrazumijevamo, a mogu biti drugačije...

- Ova je izložba rezultat nekog mog istraživanja koje nije ni racionalno, ni emotivno, ni u kontekstu povijesti umjetnosti, a istovremeno je sve to. Naziv izložbe odnosi se na način rada. Inače je čovjeku kada radi uvijek nešto vrjednije, a nešto drugo manje vrijedno, ali mi toga nismo svjesni, i u suštini to uvijek negdje potiskujemo. Ja sam, međutim, u ove radove ušao osviješteno te sam u svakom od njih maksimalno izvukao ono što sam smatrao najvažnijim i toga se uhvatio, dok sam sve ostalo potisnuo, odnosno podredio tom nečem toliko dominantnom - rekao je Petercol.

Proizišavši iz okrilja analitičkoga pristupa slikarskom procesu kasnih sedamdesetih godina prošloga stoljeća, Petercol je pomno usvojenu metodu analize kroz slikarsku i crtačku praksu postavio u temelj svoje individualne poetike. Četiri su vrlo važna elementa njegove poetike, istaknuo je na otvorenju izložbe povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Igor Loinjak. To su: crta, svjetlost, prostor i proces.

Petercol gleda motiv na konvencionalan način, ali pri tome uspijeva vidjeti nešto što u konvencionalnom gledanju nije toliko važno, a to je rub. Rub je crta razgraničenja, semantički gusto nabijen međuprostor koji dijeli realno od nerealnog, moguće od nemogućeg, vidljivo od nevidljivog. U svjetlosnim instalacijama, kojima se počeo baviti 1985., Petercol prostorni kontinuum tretira kao totalitet u kojem materijalna i nematerijalna komponenta prostora imaju jednaku vrijednost. Prostor unutar instalacija, iako prazan, uz pomoć svjetlosti kao neobjektne prisutnosti dobiva materijalnu osnovu. Svjetlo i sjena komponente su realnog prostora kroz koje se naglašava nestalnost i neprestano bivanje u procesu, pri čemu je sjena važnija od same svjetlosti, jer implicira rubnost zone vidljivog i spoznatljivog, utemeljene u fenomenu svjetla kao epistemiološkog Sunca.

- Taj proces Petercol baštini još iz svojih početaka dok je radio analitičko slikarstvo, koje je dosta procesualno. I same ove instalacije temeljene na svjetlu, zapravo nam govore o tom jednom procesu, jer svjetlosne čestice koje putuju od izvora do objekta također trebaju određeno vrijeme da bi bile ono nešto što usmjerava naš pogled prema objektu. Petercolovi su crteži i instalacije minimalni, no on uspijeva postići jako mnogo, uspijeva ispričati priču o svjetlu, prostoru i crti, kao mali vizualni esej o slikarstvu, umjetnosti i svemu onome što je vezano uz to - ispričao je Loinjak.