"Meni se baš nikamo ne žuri, pa čak ni umrijeti”, jedna je od mnoštva rečenica posvećenih smrti o kojoj je Ivan Kožarić razmišljao od mladenačkih dana, prihvaćajući je s jednakom prirodnošću kao što je prihvaćao život. Ipak, potajno smo se nadali da ćemo se uz veliku retrospektivu iduće godine s njim radovati okrugloj brojci - objavio je na Facebook stranici Atelje Kožarić u povodu smrti hrvatkog kipara, akademika Ivana Kožarića (Petrinja, 10. lipnja 1921. - 15. studenoga 2020.).


Za sobom je ostavio golemu popudbinu i uz nju mnoštvo kratkih, ali velikih misli. S jednostavnom krilaticom Svaki dan ispočetka, otvarao je prostore eksplozijama kreativnosti ili je pak jednostavno i snažno svjedočio radost bivanja između Zemlje i Neba. Još u 60-ima sročio je i ovu divnu misao: "Smrt je negacija živog života, smrt je novi život, zato plačimo od srca, kao što se kompletni veselimo bogatstvu života!"

Kada se ranih 50-ih pojavio na umjetničkoj sceni, svjedoče njegovi suvremenici, svojim neopredjeljivanjem za klasične figurativne prosedee, jednako kao i mainstream modernizme, likovni svijet je uglavnom je zbunjivao. Više od stvaranja nekog prepoznatljivog stila, otvoren istraživanjima, zanimalo ga je kako na svjež i neopterećen način snažno prenijeti vizualni doživljaj. Umjetnost je za njega prije svega počinjala s “idejom koja se mora ostvariti” - stav koji će ga približiti progresivnoj neoavangardnoj struji i grupi Gorgona i s kojim će kasnije, u 70-ima, prirodno uploviti u matricu tzv. Nove umjetničke prakse.


Smjelim idejama, kakvi su bili njegovi često neostvarljivi prijedlozi u prirodnom ili gradskom pejzažu, kao i mnogobrojnim nekonvencionalnim gestama, neprestano je otvarao, kako je jednom i sam napisao, nova i nova vrata. Samomu sebi, ali i brojnim generacijama umjetnika koji su u njemu vidjeli glavnog suborca za nove vrijednosti. Bez predrasuda, povremeno se vraćao i klasičnim medijima, uspijevajući do kasnih godina sačuvati svježinu izraza koja je njegovim djelima priskrbila epitete suverenosti i suvremenosti.


Poništavajući kronologiju i njegujući trajnu skepsu prema vlastitim dostignućima, svoja je djela ponekad tretirao kao smeće, a smeće kao - zlato. Pitajući se neprestano o naravi “umjetnosti koja uvijek uzmiče” i “uvijek je nešto drugo”, priklanjao se poetici slučaja, kaosa i hrpe i u svojem je radnom prostoru koji je nazivao "laboratorijem za oživljavanje", relativizirao svaku valorizaciju, uklanjao hijerarhije... Njegov atelijer koji se danas, nakon dvije radikalne selidbe (Galerija Zvonimir 1993., Documenta, Kassel 2002.) nalazi u Muzeju suvremene umjetnosti, ta grandiozna "hrpa" koja u bilo kojoj konstelaciji sama po sebi predstavlja jedno monumentalno umjetničko djelo, bez obzira je li riječ o antologijskim skulpturama, prisvojenim predmetima, ili nekom nedovršenom pokušaju koji je ostao “na tragu”, nastavit će emanirati misao svojega tvorca - jednog iznimnog, posve individualnog slučaja traganja za vlastitim oslobođenjem - kao i nesvakidašnji doživljaj ljudske prisnosti.


Netko je rekao da bi rođendan Ivana Kožarića trebao postati međunarodni praznik umjetnosti. Na tu posve opravdanu konstataciju, jednostavan i skroman kakav je bio, on bi vjerojatno odmahnuo rukom i rekao: Kaj got!

Počivao u miru, dragi Koža, neka Vam je nebo poplun, a zemlja postelja - stoji u objavi. N.Vek.