Iako je Osijek njihovo srce, Slavonija i Baranja mnogo su više. Pripovijetke o šarmantnim plemićima, graditeljima utvrda, velikim osvajačima i dvorskim damama, polazni su motiv za istraživanje brojnih skrivenih kutaka ove regije. Zato u putnu torbu ubacite kartu (ili naprosto napunite bateriju smartphonea) - i krenite!

Od početka 18. stoljeća austrijski vladari plodna slavonska prostranstva dodjeljuju različitim velikaškim obiteljima. Nastaje niz zemljom bogatih feudalnih posjeda, sa središtima u ladanjskim dvorcima i kurijama. Iako daleko od Beča, ovdje se nastoji održati korak sa životnim stilom u središtu Habsburške Monarhije. Dvorski saloni, okupljališta slavonske gospode, puni su lovačkih trofeja i trofejnog oružja. S druge strane, saloni u kojima dane provode dame i djeca, ispunjeni su notnim zapisima, glazbalima i policama obiteljskih biblioteka. Od Donjeg Miholjca i Valpova, do Našica i Erduta, ladanjsko plemstvo raspravlja o politici, ekonomiji i lovu, ali i o umjetnosti, obrazovanju i poljoprivredi. Na tom području pojedina se vlastelinstva osobito ističu. Primjerice beljsko, koje zauzima gotovo cijelu Baranju i kontinuirano djeluje od 1697. do danas, tijekom 18. i 19. stoljeća razvilo se u jedan od najproduktivnijih posjeda u cijeloj tadašnjoj Ugarskoj.

Našice, gradić 50-ak km zapadno od Osijeka, jedno je od najbogatijih mjesta s kulturnim spomenicima u Slavoniji. Ovdje nalazimo tragove srednjovjekovnih crkava i samostana, dojmljive vlastelinske dvorce te jedan od nekolicine engleskih parkova na tlu Slavonije. No daleko od toga da je našička baština samo nepokretna.

Ovdje već 40 godina djeluje kolonija umjetničke keramike, nazvana po Hinku Juhnu (1891. - 1940.), kiparu rodom iz obližnjeg Podgorača, poznatom i kao začetniku moderne hrvatske keramičke umjetnosti. Još je poznatija uspomena na prvu hrvatsku skladateljicu Doru Pejačević (1885. - 1923.). Njezinom stvaralačkom nadahnuću vjerojatno nije odmogao ambijent perivoja kasnobaroknog obiteljskog dvorca, okupan krošnjama mamutovca, ginka i divljeg kestena. Danas se u dvorcu Pejačević nalazi Zavičajni muzej, gdje se može istražiti i lokalna etnološka zbirka te općenito saznati više o povijesti našičkoga kraja.

Dok Našice zauzimaju područje u kojem ravnica postepeno prelazi u pobrđe Krndije, 30 km sjeverniji Donji Miholjac u 100-postotnom je vlasništvu nizine i prvo mjesto na Dravi do kojeg mogu doploviti i veliki riječni brodovi. I ovdje se nalaze engleski perivoj otvoren za javnost te dvorac, najmlađi u Slavoniji. Dovršen 1906., navodno je sagrađen zato što je grof Mailáth caru Franji Josipu, za njegova posjeta Slavoniji 1901., obećao da će ga sljedeći put kada dođe, u Miholjcu dočekati lovački dvorac. Rečeno – učinjeno! Zdanje koje podsjeća na portal u Zemlju čudesa, puno je trofeja i suvenira iz Afrike i Azije te urešeno raskošnom dekorativnom stolarijom, štukaturama i ogradama. Ipak, sreća je htjela da od Franza Josepha u svemu ovome više uživaju djelatnici gradske uprave Donjeg Miholjca, kojoj je dvorac danas sjedište.

Dvadeset kilometara jugoistočno od Miholjca smjestilo se Valpovo. Ono je jedan od najstarijih slavonskih gradova te jedno od rijetkih s očuvanom materijalnom baštinom iz srednjovjekovnog razdoblja. Naime, nadovezujući se na srednjovjekovnu utvrdu, ovdje je tijekom 18. i 19. stoljeća sagrađen barokno-klasicistički dvorac obitelji von Prandau. Zanimljiv arhitektonski spoj stilova i epoha početkom 19. stoljeća također je oplemenjen velikim engleskim parkom. Pritom je ovaj, čini se, nastao iz poznatog slavonskog inata. Nakon što mu se na Staru godinu 1801. dogodila nepredviđena „građevinska aktivnost“ – požar u dvorcu – barun von Prandau odlučio je da će obnovljeno zdanje biti ne samo ljepše, nego i „zelenije“. Novouređeni perivoj postat će jedan od najvrednijih primjera parkovne arhitekture u Hrvatskoj. Krajem 19. stoljeća cijeli kompleks prelazi u ruke obitelji Normann, odakle i njegov današnji naziv – dvorac Prandau-Normann.

Grad blizanac Valpova i njegov vječni rival, nedaleko je Belišće. Za razliku od svog starijeg susjeda Belišće je dijete industrijalizacije, naselje planski stvoreno krajem 19. stoljeća za potrebe eksploatacije okolnih šuma. Djelovanjem obitelji Gutmann ovaj se gradić razvio u industrijsko središte, što je ostao do dandanas. No da ne bude nesporazuma, Belišće nisu samo tvornički dimnjaci i parni strojevi. Da su se Gutmanni ovdje dobro snašli, uvjerit ćete se okidanjem selfieja ispred istoimene reprezentativne palače. Radnici su, jasno, živjeli skromnije, što ćete najbolje osjetiti posjetite li ulicu sa sedam sačuvanih radničkih kuća s kraja 19. stoljeća. Iako im službena adresa glasi, a kako drugačije nego Vijenac S. H. Gutmanna, potražiti ih možete i kao Pekmez ulicu.

Naime, njezini bi stanovnici u dvorištima običavali kuhati pekmez od bobica bazge, čiji se miris potom neodoljivo širio cijelim gradićem. Jedino što Belišćance opija više od ove slatke uspomene, jest spomen na njihovog i našeg Matiju Ljubeka, kajakaša i najtrofejnijeg hrvatskog muškog olimpijca.

Iz Belišća na desnoj, prebacujemo se na lijevu obalu Drave. U Baranji smo, jednom od najatraktivnijih odredišta lovnog turizma u Hrvatskoj. Znali su to i stari ljubitelji lova. Tako je Eugen Savojski (1663. - 1736.), vojskovođa koji je uime Habsburgovaca preoteo Ugarsku i Slavoniju Osmanlijama, u selu Bilju, desetak kilometara od Osijeka, početkom 18. stoljeća dao podići lovački dvorac, ujedno i sjedište ranije spomenutog beljskog vlastelinstva (nagrade Eugenu za ratne zasluge). Početkom 20. stoljeća, sjeveroistočno od Bilja, bliže Dunavu, podignuta je još jedna lovačka „čeka“ po mjeri aristokrata – lovački dvorac Tikveš. U njega su zalazili i Habsburgovci, i Karađorđevići, i komunistički „monarh“ Josip Broz Tito. Perkelt od divljači, lovačka gulaš-juha, ili jelen na baranjski s knedlama od kruha, nijednog od vladara nisu ostavili ravnodušnim. Isto je vrijedilo i za njihove goste.

Priča se tako da je zbog baranjskih lovačkih delicija čak i Sophia Loren prekinula dijetu.