JASENKA KEGLEVIĆ, ŠPEDITERKA

Bolje je nasmijati se nego popiti Helex

 

S Osječankom Jasenkom Keglević (52) možeš se nasmijati do suza. Njezini su autentični opisi izazova obiteljskog života u doba epidemije, ograničenog na stan od 70-ak kvadrata, idealan sinopsis za sitcom. "Bolje je nasmijati se nego popiti Helex", tvrdi. "Svatko u našem domu ima prostor u kojem se može osamiti, a ja sam u bermudskom trokutu kuhinja - špajz - spavaća."

 

Ipak, iza smisla za šalu stoji ozbiljna obiteljska i poslovna žena, špediterka s 30 godina staža. Svi koji su ikada radili s njom ne štede pohvale na njezin račun. "Bila sam na radnom mjestu i u vrijeme najžešćih granatiranja Osijeka, radim i sada. Tvrtka u kojoj sam zaposlena, CKTZ, omogućila nam je provedbu svih higijenskih mjera u našim prostorijama i prilagodbu radnog vremena. Radimo tako da se kolegica Irena i ja izmjenjujemo: jedan dan jedna radi od kuće, druga u poduzeću, sljedeći dan obrnuto. Naime, špediterski je posao takav da povremeno moraš otići osobno na Carinu, stalno stižu kamioni, robu treba ocariniti, to je jako važno u ovo vrijeme zbog redovite opskrbe. Nosim masku i rukavice, perem ruke, dezinficiram sve što mogu, držim distancu...", otkriva Jasenka.

Jasenkin suprug Siniša svakodnevno odlazi na svoje radno mjesto. Budući da radi kao dispečer kamionskog prometa, posao mu je izazovniji i važniji nego ikada dosad. Njihova je starija kći Nera, magistrica poslovne matematike, zaposlena u IT-sektoru u Zagrebu. No, kako joj je tvrtka omogućila rad od kuće, privremeno se vratila u roditeljski dom. Mlađa kći Marta, studentica sociologije i engleskoga na Filozofskom fakultetu u Osijeku, sluša predavanja na daljinu, piše seminare i uči, a ostatak vremena čita, gleda serije i filmove, razgovara s prijateljima... Jasenka i njezina sestra Mirela pomažu mami Branki kako ne bi uopće izlazila. "Mama je u izvrsnoj kondiciji i jako voli Iandrati, ali sada može biti za primjer svima - ne mrda iz stana. Evo, danas je preko Skypea pila kavu s unukom", ističe Jasenka.

Čitatelji će se sjetiti da je Jasenka, pasionirana kuharica, objavljivala recepte u Glasovom obiteljskom prilogu. I u današnjoj se situaciji u njihovom kućanstvu dobro jede. "Sve što kupim i skuham pojedu dok sam na poslu", kaže kroz smijeh. "Osuđujem one koji su navukli zalihe za godinu dana. Moja se kći šali da ja imam kuharski PTSP, no smatram da treba imati toliko zaliha da ne moraš svako malo u trgovinu. Šalim se s prijateljicama kako mi se u 25 godina nije dogodilo da nemam neopeglanog rublja, a ormari su mi kao u apoteci. To je moja terapija", ne gubi optimizam.

TOMISLAV ĆORLUKA, ŽUPNIK IZ ĐAKOVA

Nemojte da vam slome krila, živimo život i dalje

 

Nemojte da vam slome krila. Budite snažni jer znate da iza vas i nad vama biva živi Isus. Život nam je dan i živimo ga. Budimo dionici življenja. Ujedinimo se u molitvi.

To je samo jedna u nizu poruka ohrabrenja i nade župljanima, vjernicima i građanima koje u Župi Svih svetih u Đakovu aktivni župljani ovih dana šalju svojim sugrađanima i drugima. Njezin župnik, vlč. Tomislav Ćorluka, inače je poznat da u svakom trenutku zna odabrati prave riječi, ohrabriti, osnažiti vjeru i duh, naći za svakoga u potrebi vrijeme i snagu. "Naši župljani vrlo su aktivni u objavama na župskoj Facebook-stranici, i sam se toga ponekad latim, no ja redovito objavljujem župne obavijesti na web-stranicama naše župe", kaže vlč. Ćorluka.

 

Sada, u situaciji kada koronavirus u cijelosti mijenja svačiju privatnu, poslovnu, pa i vjersku svakodnevicu, vlč. Ćorluki i samom treba snage da se suoči s praznom crkvom, crkvom bez vjernika u trenutku dok služi svetu misu.

A prvu svetu misu u praznoj katedrali, koju je predvodio đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, a suslavitelj bio vlč. Ćorluka, imao je protekle nedjelje. "Prva mi je to sveta misa u praznoj crkvi, bez sudjelovanja vjernika, u 33 godine moje svećeničke službe. A samo na jednoj od više svetih misa nedjeljom u katedrali zna biti i više od tisuću vjernika. Uistinu su nedostajali", prve su emocije vlč. Ćorluke nakon mise u praznoj crkvi. "Uz snimatelja STV-a, nekoliko svećenika koji su pjevali, maestra Ivu Andrića, koji je svirao, i čitačicu Josipu Hrehorović, bilo nas je manje od deset. Bilo je nekako tužno vidjeti praznu crkvu, bez sudjelovanja vjernika, bilo je tako tiho. Nisam bio siguran je li to stvarnost ili, uvjetno rečeno, nekakva predstava. No, bez obzira na sve, bio sam skoncentiran", kaže vlč. Ćorluka. Dodaje, nesvakidašnjoj tišini pridonio je i izostanak drugih aktivnosti i priprema inače vezanih uz krštenja, ispovijedi i drugog. "Kada sam prošlog tjedna služio posljednju svetu misu uz sudjelovanje vjernika, rekao sam im da je to za sada posljednje takvo bogoslužje. Neki su, čuvši to, plakali", kaže župnik. No, nastavlja, ono što je dobro u novoj situaciji jest što preko TV-a bolesni i nemoćni, koji dosad nisu mogli doći na svete mise, neovisno o koronavirusu, sada ih ravnopravno mogu pratiti, kao i drugi. "Istina, na ovakav način vjernici se ne mogu pričestiti na ruku, ali se mogu duhovno pričestiti", kaže župnik i poručuje: "Ostanite kod kuće, pazite na svoje i zdravlje drugih. Molite i čitajte Božju riječ". Župa nastavlja s riječima ohrabrenja na Facebooku. Suzana Župan

TIN LACKOVIĆ, FOTOGRAF I UMJETNIK

Nedostatak druženja kompenzira slikanjem

 

Teško je prošetati belišćanskim ulicama, a ne sresti njega: vedrog mladića zaraznog osmijeha s fotografskim priborom u torbi na ramenu, koji pri svakom susretu nađe lijepu riječ za svoje sugrađane. Teško je doći i na bilo koji važniji događaj u Belišću, a da ga on iz gušta ne uhvati u svoj objektiv i istom prilikom fotićem ne "zakači" nekog znanca, slučajnog prolaznika ili neobičan motiv. Teško je biti Belišćanin, a ne poznati 27-godišnjeg Tina Lackovića, pravog mladog "dobrog duha" svoga grada koji nam ovih dana priznaje da mu prebacivanje na posve drukčiji kolosijek i uvjete života vrlo teško pada.

 

"Oduvijek sam znao da volim svoj grad, njegove ljude, susrete i druženja, ali tek sada, kada tog više nema, shvaćam koliko mi je to bilo važno i koliko mi sve to skupa istinski nedostaje“, žali nam se ovaj mladi čovjek, koji je uvijek poželjno društvo i u večernjim izlascima, na partijima, u kinu ili pak kazalištu, kamo je s prijateljima i prijateljicama redovito odlazio. "Malo-pomalo, ali takav način života čovjeku valjda uđe u krv, pa sada kada svega toga nema, osjećaj izgubljenosti jednostavno je nemoguće ne osjetiti. Posebno kada dođe uobičajeni "coffee time" s društvom kojeg više ne mogu provoditi u kafićima ili ljetnim terasama okupanim suncem“, otkriva Tin koji je krajnje ozbiljno shvatio sve preporuke Stožera civilne zaštite i u posljednje vrijeme svoje kretanje na otvorenom prostoru sveo na minimun. Koliko god mu, kaže, sve ovo sada teško pada, siguran je da će za određeno vrijeme na sebe biti iznimno ponosan ako takvim svojim ponašanjem pridonese sprečavanju širenja zaraze na svoju obitelj i ukućane, te prijatelje i znance, na što stalno upozorava i druge.

Nedostatak komunikacije “oči u oči” sada kompenzira telefonskim razgovorima i videopozivima na koje se, srećom, istovremeno može umrežiti i po nekoliko ljudi, pa se društvo bar virtualno i dalje na ovaj način nalazi na okupu. No ovo mu je, kaže, stvorilo prostor i priliku za još jednu njegovu strast, za koju prije nije imao toliko vremena - slikanje! “Svaki lijep i sunčan dan i slobodan trenutak sada koristim za izlazak na dvorište, gdje slikam i na platno prenosim sve one dugo spremane ideje i motive koji su dosad bili ‘na čekanju’. Ipak, koliko god uživao u tome, nestrpljivo očekujem da se život što prije vrati u normalu i da ponovo svi zajedno zdravi uživamo u životu i druženjima koje će tek trebati i - nadoknaditi”, kaže Tin Lacković.