Svake se godine 20. ožujka slavi Svjetski dan kazališta za djecu i mlade. Hrvatska je proslava ove godine trebala biti u Rijeci u organizaciji Gradskog kazališta Rijeka i, naravno, Hrvatskog centra ASSITEJ i Hrvatskog centra UNIMA i pod sloganom Povedite dijete u kazalište. Autor hrvatske poruke je redatelj Dario Harjaček.


- Danas se diljem svijeta slavi Dan kazališta za djecu i mlade. Slavi, ponovit ću tu riječ jer možda ona upravo najbolje opisuje ono što kazališni čin zapravo jest - slavlje. Kazališna je predstava događaj koji izmiče stvarnosti. Ona je pukotina u vremenu u kojoj se sva vremena i svi prostori predaju nekoj nepredvidivoj logici. Zato često kazalište uspoređujemo sa snom. I san, kao i kazališna predstava, započinje (uglavnom) iz mraka. Mrak obilježava početak slobodne volje naše mašte da stvari vidi drugačije, da činjenice, događaje, ljude, pse, ptice, riječi posloži u samo sebi svojstvene, zaigrane vrtloge.
Slavlje podrazumijeva još jednu stvar - a to je bliskost. Teško je slaviti u samoći. Kazalište ne podnosi samotnost. Ono živi od zajedništva. Kazalište je umjetnost trenutka i da bi se predstava mogla odvijati iz trenutka u trenutak, nužno je da svaki kotačić predstave ima vjeru u zajednički čin. I zato bih volio da u ovoj poruci povodom Dana kazališta za djecu i mlade pokušam osvijestiti svim mladim gledateljima kako čarolija kazališta počiva na mnogim vama nevidljivim ljudima. Kada se nakon čitanja ove poruke ugase svjetla, jedan će majstor rasvjete upravo hrabro odvojiti sve nas od naše svakodnevice, kad čujete prvi glazbeni broj, morate znati da je ton-majstor to napravio na sekundu točno i tako omogućio glumcima da sigurno kroče zacranom stazom predstave. Kada pogledate oko sebe, shvatit ćete da sjedite u očišćenoj dvorani koju su za vas uredile vrijedne čistačice - one iste čistačice koje su se možda, za vrijeme proba, uvukle u gledalište i svojim diskretnim reakcijama ohrabrivale glumce na sceni. Ne zaboravimo i domare koji su se pobrinuli da vam u dvorani ne bude hladno, ali ni prevruće, ni garderobijerke koje su glumcima pripremile kostime. Ne zaboravimo ni scensku tehniku koja je prije predstave crnu rupu pozornice pretvorila u čarobni prostor kojim će hodati priča, ne zaboravimo ni inspicijente koji će poput dirigenata uskladiti ulaske i izlaske glumaca na scenu. I svi ti ljudi ovdje su upravo sada, skriveni od naših očiju da bismo mogli uživati u veličanstvenosti kazališne iluzije, iluzije koja se događa pred nama, neposredno i neponovljivo. Kroz godine rada u kazalištu, najviše me fascinira upravo to što toliko rijetko nailazim na ljude koji tek "odrađuju svoj posao". Kazališta su mjesta prepuna ljubavi. Ta je ljubav preduvjet da se publici ponudi ono bez čega je svaka predstava bezvrijedna - a to je iskrenost. U kazalištu često koristimo termin - "prelaženje rampe". Taj termin označava vještinu glumaca kojom čine da publika povjeruje njihovoj izvedbi. Grubo je to sad rečeno - "prelaženje rampe" prvenstveno je termin srca. Da bi slavlje zvano kazališna predstava ispunilo svoju svrhu, glumac mora podići rampu svojeg srca u nadi da će gledatelj učiniti isto. U iskrenoj nadi da je sve spremno za taj trenutak, predlažem da se ugasi svjetlo pa da svi zajedno odemo u vremenski procijep zvan predstava kako bismo tamo razgovarali srcem. N.Vek.