Magazin
MAKEDONSKO PITANJE

Tsipras potresao grčku političku konzervativnost
Objavljeno 20. travnja, 2019.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane redovito analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Makedonski povjesničar, novinar i publicist Dejan Azeski analizira događanja u Grčkoj poslije ratifikacije Prespanskog sporazuma u grčkom Parlamentu u svjetlu predstojećih parlamentarnih izbora u Grčkoj, koji će se održati 20. listopada 2019. Njegov članak "Tsipras potresao grčku političku konzervativnost" objavljujemo u skraćenom izdanju.

LEKCIJA IZ POVIJESTI
Ratifikacija Prespanskog sporazuma iz korijena je potresla grčku političku konzervativnost. Grčki parlament je 25. siječnja sa 153 glasa ZA ratificirao Prespanski sporazum, kojim se jamči da Grčka više neće blokirati euroatlantske integracije Republike Makedonije, u zamjenu za promjenu njezina ustavnog imena i nekoliko članaka Ustava. Ipak, ova za europske okvire udarna vijest pala je u drugi plan nakon govora koji je Alexis Tsipras održao pred zastupnicima grčkog parlamenta dan ranije. Za površne poznavatelje naizgled radilo se o rutinskom motivacijskom obraćanju vođe stranke (koje se čini prije svakog važnijeg glasanja u parlamentu). Međutim, za istinske poznavatelje stanja u Ateni bio je to grom iz vedra neba, koji je iz temelja potresao dvostoljetnu grčku političku konzervativnost. Govor koji je bio dovoljno dobar i važan da predstavlja početak jednog novog vremena ili bar da ogoli grčke političke zablude, stare i nepromijenjene punih 189 godina.

Malo tko zna da je suvremena grčka država rođena u Istanbulu početkom 19. stoljeća, konkretnije u naselju Faner, gdje je stoljećima živjela i djelovala grčka intelektualna elita, koja je za Osmanlije izvršavala najproblematičnije diplomatske zadatke s pomoću poznate grčke "snalažljivosti" i "prilagodljivosti". No, kao što "miševi prvi bježe s broda koji tone", tako su i Fanarioti (Grci iz naselja Faner), kada su primijetili da je veliki imperij sve inertniji i slabiji, odlučili pokušati napraviti vlastitu državu.

Vrlo sličan slučaj bio je stvaranje židovske države Izrael 1948. godine na području kojim Židovi nisu vladali pune 2000 godina. Praksa zbog koje je Izrael i dandanas u stalnim problemima.

Slično židovskoj, i grčka elita tada je željela napraviti svoju državu na poluotocima Atici i Peloponezu, na kojima su u tom trenutku već 400 godina vladali Turci, prethodno 1500 godina Rimljani i Bizantinci i još stotinu godina Makedonci.

Znači, kontinuitet grčke državnosti koja se trebala obnoviti na Peloponezu i Atici 1820. godine bio je ugašen još 338. godine prije naše ere bitkom kod Heroneje. To je diskontinuitet od nevjerojatnih 2168 godina koje su se morale nekako povijesno pokriti i opravdati. Pa je tako na Faneru nad Bosporom smišljena "genijalna" ideja da suvremena grčka država mora biti ideološki, i još strašnije genetski, nasljednik ne samo antičkih helenskih polisa nego i cjelokupnog tisućljetnog kontinuiteta Bizantskog Carstva. Činjenica koja bi iz današnje perspektive izgledala iznimno smiješnom samo ako nije ekstremno tragična iz perspektive istine. No, eto, na početku 19. stoljeća prolazile su i lošije stvari, pa je i grčka država koja je formirana uz pomoć velikih sila nekako uspjela progurati ovu ideju koja je u postrenesansnoj Europi izgledala simpatično.

Grčka bajka o monopoliziranju cjelokupne povijesti nije završila s time. Kontinuiranim slabljenjem Osmanskog Carstva stvorili su se uvjeti za još veće ambicije grčkih postfanariotskih ideologa i povjesničara. Tako je rođena "Megali ideja" premijera Ioannisa Kolettisa iz 1843. godine, koja je najiredentističkiji dokument u povijesti suvremene europske civilizacije kojim se predviđalo da se mala grčka država zbog slabljenja Turske proširi na pet mora i dva kontinenta (cijeli Epir, Tesalija, geografska Makedonija, Trakija, crnomorska obala Bugarske, Bospor, Dardaneli i Mramorno more i cijela egejska obala današnje Turske). Glavni grad ove zamišljene tvorevine trebao je biti Istanbul, kao nasljednik romejske prijestolnice Bizanta.

I to ne bi bilo toliko problematično da se u istoj platformi, a osobito u njezinim kasnijim tumačenjima i popratnim dokumentima, nije predviđalo "osvještavanje" cijelog stanovništva na tim golemim prostorima o njihovu antičkom helenskom i srednjovjekovnom bizantskom podrijetlu ili, točnije rečeno, provođenje pogrčavanja cijelog Balkana i Male Azije.

U grčkim arhivima postoje i dokumenti, ili točnije cijele strategije, kako da se preko Crkve i školstva, a u krajnjem slučaju i uz pomoć vojske, provedu ove ideje. Pa se tako, kada je grčki premijer Eleftherios Venizelos tijekom Balkanskih ratova 1912. ‒ 1913. godine uspio kanalizirati trud i plodove Bugarske i Srbije kako bi prisvojio 58 posto teritorija geografske Makedonije, ovaj plan počeo aktivno provoditi i nad stanovništvom na ovim prostorima. Ovaj proces aktivno traje do 1948. godine, kad je tijekom građanskog rata s teritorija Grčke protjerano nekoliko stotina tisuća Makedonaca koji su se borili na strani komunista.

DVA ISTA NARODA
Dakle, govor Tsiprasa u grčkom parlamentu odnosio se na teme o kojima nitko u parlamentu nije progovorio od 1830. godine, a vezane su bile uz makedonsko (ili prema njemu slavomakedonsko) nacionalno pitanje na teritoriju koji obuhvaća današnja suvremena grčka država. Zato je Tsipras u grčkom parlamentu izravno prozvao komuniste. I podsjetio ih da su se "Slavomakedonci" borili i ginuli za njih.

"Ne želim kritizirati Komunističku partiju Grčke (KPG) na temelju njezine povijesti. No spomenut ću slavomakedonski rječnik, koji su članovi KPG-a dijelili u Taškentu djeci slavomakedonskih boraca DAG-a. Ne želim spomenuti ni 70.000 izbjeglica iz Građanskog rata kojima je grčka država uskratila repatrijaciju 1983. godine. Ni Slavomakedonku Mirku Ginovu - komunisticu koja je bila prva žena strijeljana u Građanskom ratu u Grčkoj. Ostavljam vas da se sami suočite s tim brigama koje nosite na savjesti", izjavio je premijer Grčke Alexis Tsipras.

U ovih nekoliko rečenica novi grčki Abraham Lincoln potvrdio je da su Slavomakedonci sa sjevera Grčke i Makedonci iz Republike Makedonije jedan isti narod, a ne izmišljena komunistička nacija (kao što se dosad tvrdilo), da su Makedonci na teritoriju Grčke bili realnost, da je minimalno 70.000 njih protjerano i oduzeto im pravo na vlastitu imovinu, da su u prošlosti u Grčkoj postojali i rječnici na makedonskom jeziku, i da se Grci koji glasaju protiv Sporazuma iz Prespe trebaju suočiti sa savješću mračne prošlosti. Ako Makedonci iz cijelog svijeta punih 70 godina slave i pamte Georgija Dimitrova, koji je službeno priznao njihovo postojanje u Bugarskoj, ovo što je napravio Alexis Tsipras neće se zaboraviti sljedećih 700 godina.

Piše: Dejan AZESKI
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

TEMA TJEDNA: INVESTIRANJE U KAPITALNE PROJEKTE (I.)

Hrvatska postaje veliko gradilište

2

TJEDNI OSVRT

Pernar i protiv zdravlja i protiv Boga

3

INTERVJU: ANDREJ GRUBIŠIĆ

Premalo nas radi, a imamo nisku prosječnu produktivnost