Kada nakon devet godina obnovite kazališnu predstavu za djecu i od petero glumaca u podjeli tri su posve nova imena, to je gotovo isto kao da je premijera, jer je u gledalištu posve nova generacija klinaca i klincezi (i njihovih roditelja). U prepunom se gledalištu Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića (u petak, 12. travnja) nije znalo tko se uz glumački osvježenu Uspavanku za mišića više zabavljao: mališanima su gegovi neposlušnog i svojeglavog, ali neodoljivog Mišića bili jednostavno urnebesno presmiješni, dok su se odrasli smijali njegovim duhovitim replikama.

Rekli bi zločesti da je lako napraviti dobru predstavu kada imaš sjajnu priču (u ovom slučaju bajku Samuila Jakovljeviča Maršaka, koju je za scenu prilagodio/napisao Konstantin Fedorov), dodate tomu uistinu začudnu scenografiju, lutke i kostime proizišle iz umotvornice darovite i maštovite majstorice Aleksandre Zubove, začinite glazbom Aleksandra Leonova i Olge Gaidamak, pa sve to tako dobro umiješano predate razigranoj glumačkoj skupini (od kojih četvero mladih na sceni izravno nadzire iskusna Alensandra Colnarić). Ništa od toga ne bi bilo tako nepogrješivo bez budnog oka redateljice Ljudmile Fedorove u čiju viziju već smo se više puta uvjerili.


Ipak, nije bilo dovoljno da nova četvorka - Gordan Marijanović, Kristina Fančović, Ivana Vukićević i Srđan Kovačević - nauči tekst i da se skine prašina s lutaka, kostima i scenografije. Trebalo je priči ponovno udahnuti dušu, posipati ju zvjezdanom prašinom kreativnosti i mašte, ne zaboraviti ljubav prema dobroj priči, energiju, predanost poslu, mnogo smijeha i dobre zabave. Čini se da je i u ovoj podjeli to ponovno pošlo za rukom. Predviđamo da će u ovoj rundi broj izvedbi nadmašiti onih (također sjajnih) 56, iza kojih je ostalo mnogo razdragane male i velike publike i mnoštvo istinskih obožavatelja ruske škole lutkarstva koju redateljica Fedorova svaki put donese sa sobom, na našu radost i oduševljenje.


Ne bi bilo fer ne reći koju o tom kako je Gordan u sridu pogodio malog Mišića. Ili je bilo obrnuto? Nekako mi se čini, poznavajući Gordanovu neiscrpnu i raspršenu energiju, da je i on kao dijete bio upravo tako neumoran i razigran (što se u međuvremenu promijenilo u njegovoj glumačkoj igri?). Pouzdana je Kristina bila kao njegova Majka, dok se istinski razigrao trojac u ulogama Pospanih čarobnjaka. No, to smo od njih i očekivali. I hvala im iznova.
Ipak, zanatski šećer na kraju. Bez daha me opet ostavila likovnost Aleksandre Zubove. Kao da su u nedogled sezale mogućnosti koje je svaki komad scene glumcima (i priči) nudio, kao uostalom i kostimi glumaca koji su bili u funkciji scenografije. Koliko su veličanstvene lutke, ne treba pričati, to treba vidjeti. Predstava je ovo u kojoj bi svaki lutkar poželio glumiti.