Mozaik
MIROSLAV ŠKORO O GLAZBI, TELEVIZIJI I EMIGRACIJI

Ove godine želimo napraviti 30 koncerata za 30 godina pjesme “Ne dirajte mi ravnicu”
Objavljeno 14. ožujka, 2019.
Gledamo ga ove subote u “Zvijezde pjevaju” i u “Lijepom našom” u Slatini

Miroslava Škoru ne treba posebno predstavljati. Osim što je poznat glazbenik i pjevač, ali i vrlo uspješan vinar, televizijski gledatelji poznaju ga i kao voditelja, pa i člana žirija u glazbenim emisijama.

Ovih dana gledamo ga kako duhovitim doskočicama komentira i ocjenjuje svoje kolege iz javnog života koji se natječu u novoj sezoni showa "Zvijezde pjevaju", a osim toga, također u subotu, 16. ožujka, na programu Hrvatske televizije je i emisija "Lijepom našom" iz Slatine, gdje je i on pjevao.

Moram Vas prvo pitati kako zdravlje?

- Dobro, hvala na pitanju. To valjda jednostavno ide s genetikom koju imam u sebi, jer taj naš višnjevački stil života nije uvijek najzdraviji. Međutim, moram reći da su naši liječnici stvarno izvrsni i zahvaljujući dobroj skrbi i prof. Gašparoviću koji me je operirao, ja sam sad u jednoj fazi rekonvalescencije i nadam se da ću kroz neko dogledno vrijeme biti opet onaj stari.

No i dalje se radi punom parom...

- Ja sam jako puno radio, ali moram priznati da sam to sve drastično smanjio, iako još uvijek toga ima dosta. U ovom poslu je najgore što ima jako puno putovanja i velik je to problem kada je čovjek u ovakvom zdravstvenom stanju u kakvom sam ja. No, Bogu hvala, za sada to ide jako dobro.

Vaš najnoviji uradak ‘‘Alaj volim ovo sve‘‘ onako je prepoznatljivo ‘‘škorovski‘‘ pogodio u srce i dušu.

- Svaki autor ima u sebi ono nešto, možda ja imam nešto istančanije, kako bih rekao pipke ili ticala i tako evo pipam to sve oko sebe i tako su nastale mnoge moje pjesme. Profesor Lauc je rekao da ja imam taj nekakav proročki dar, međutim ja mislim da je činjenica da su autori mrvicu fokusiraniji na sebe i svijet oko sebe nego što su to ljudi koji su na neki način suočeni s realnošću pa svako jutro moraju ići za poslovima koji im omogućuju da prežive. Ima već jedno sedam godina kako sam govorio o toj bijeloj kugi koja nas je spopala kroz pjesmu ‘‘Zašto lažu nas u lice‘‘ i evo ništa se nije popravilo nakon svih tih godina, čak ne da je isto, nego je gore i to je bio jedan okidač. Htio sam u toj pjesmi jednostavno prozboriti iz perspektive ne onoga koji odlazi, nego onoga koji ostaje. Svaki put kad dođem kući - ne može se ne primijetiti prolazeći kroz Slavoniju - puno je kuća na kojima ne gore svjetla i to je možda najžalosniji prizor koji sam vidio u dugo vremena. Sad kad imamo recimo sve, nemamo ono što je najvažnije, a to su ljudi.

Sprema li se nešto novo u 2019., pjesma, album?

- Ova će godina, nadam se, proći slavljenički, jer ove se godine puni 30 godina kako je nastala pjesma ‘‘Ne dirajte mi ravnicu‘‘. Mi pripremamo cijeli niz događanja i aktivnosti da bismo obilježili taj jubilej, jer ta pjesma to i zavređuje. Želimo napraviti 30 koncerata za trideset godina, prvi bi trebao biti u Zagrebu 30. svibnja na Dan branitelja grada Zagreba i dan uoči Dana grada Zagreba i tu krećemo u taj ciklus. Taj koncert bit će organiziran sa Zagrebačkom filharmonijom i već se rade aranžmani koji će biti malo drugačiji. Gost bi nam trebao biti i zbor ‘‘Ivan Goran Kovačić‘‘ i evo i ovim putem pozivam sve koji mogu držati bilo kakvu tamburicu i koji se mogu odjenuti u bilo kakvu nošnju, da dođu tog dana u Zagreb. Pokušat ćemo napraviti tu posljednju, finalni izvedbu s filharmonijom, mojim orkestrom, zborom i tisuću tamburaša bar, a ja sam siguran da će nas biti i više.

Vratimo se malo na tu legendarnu pjesmu ‘‘Ne dirajte mi ravnicu‘‘, koja je postala dio povijesti...

- Pjesmu je 1. kolovoza 1990. službeno prvi put pustio Željko Barba u eteru Radija Osijek i mogu reći da je prerasla sve ono što je trebala biti i sve ono što sam ja želio da ona bude. Dobila je jednu posve drugačiju konotaciju i uz nju su ljudi nažalost odlazili, nažalost bježali i nažalost i umirali, ali su se s druge strane i nadali i vraćali, hvala Bogu, u svoje domove. I evo, 30 godina nakon što je pjesma nastala, ona je još uvijek živa i mi s njom završavamo sve koncerte. I kada se dogodi bilo kakav događaj na samom koncertu, kad čovjek ne zna što bi dalje, zapjevaš ‘‘Ravnicu‘‘ i sve bude u redu. Prekrasno je to što sam za svoga života dočekao da nešto živi tako dugo i na neki način je našlo svoje mjesto u srcima naših ljudi, pa čak i šire, jer tu pjesmu je čak izvodio i Duke Ellington orkestar, 2Cellos, čak ako se ne varam i Julio Iglesias s Davorom Šukerom. Dakle, ja sam prevođen, čak je i Duško Kuliš napravio bosansku verziju... Trudit ću se ove godine da napravimo i monografiju u kojoj bih zamolio 30-ak uglednih ljudi da napišu svoje viđenje te pjesme pa da i na taj način obilježimo tu prekrasnu priču. I ono što bih možda najviše volio, to je da napravim koncert u svom Višnjevcu. Naime, nikad u svom životu nisam imao koncert u Višnjevcu i evo možda je ova priča s "Ravnicom‘‘ prava prigoda za to da nakon više od 30 godina bavljenja ovim poslom zapjevam u svom dvorištu, okupim svoju rodbinu i prijatelje, ono što najviše volim na svijetu. Doduše, moramo naći neku livadu, hoćemo na pustari ili ritu, ali definitivno hoćemo napraviti taj koncert i tome se silno radujem. Naravno, prije toga treba odraditi niz putovanja, Mostar, Split, Rijeka i, ako Bog da, Budimpešta, Beč, Bruxelles, Berlin… Moram reći i hvala "Glasu Slavonije" koji me sve ove godine sjajno prati i pruža podršku i ja sam siguran da će se medijski centar mojih slavonskih novina uključiti u ovo sve skupa, što je na neki način označilo živote nas koji smo živjeli u vremenima koja su za nama, ali koja su i ispred nas.





Gledamo Vas u žiriju showa "Zvijezde pjevaju". Kako Vam se sviđa ta uloga i sam show?

- Sviđa mi se kad ljudi imaju hrabrosti okušati se u nekim drugim profesijama. Pogotovo ovako javno. I sam sam se bavio s puno različitih stvari u životu. Mislim da nas to obogaćuje, a s druge strane, zna biti jako zabavno. U ovoj emisiji nitko ne očekuje da će na kraju biti pjevačka megazvijezda. Ljudi već imaju svoje manje ili više uspješne karijere. Samo se pri tome svi dobro zabavljamo, i natjecatelji i gledatelji, a i mi u žiriju.

Svojim sjajnim komentarima i doskočicama definitivno uljepšavate show, poznavajući vas i prateći vas, to dolazi samo od sebe, no imate li prije emisije nekakvu pripremu za to?

- Nema nikakve pripreme. Obučem odijelo, našminkaju me i idemo pred kamere. Osnovni uvjet u svim mojim televizijskim pojavljivanjima je da ne postoji tekst koji moram unaprijed naučiti pa izgovoriti. Čak ni kada sam vodio cijele emisije, pa i dočeke Nove godine. Da sam htio učiti tekstove napamet, onda bih išao na Akademiju dramskih umjetnosti. Kod mene je sve stvar trenutka, a i uloga mi je da komentiram nastup uživo. Čak i da odgledam cijelu probu i na njoj bude sve savršeno, na samom nastupu može se dogoditi bezbroj stvari, a valja mi komentirati nastup, a ne probu.

Slavonci (Pero Galić, Goran Bošković, Frano Ridjan) su, za sada, u showu prošli dalje, imaju li
‘‘protekcije‘‘ u žiriju?

- Svi koji me znaju, znaju da sam uvijek spreman pomoći i da volim svoju ravnicu, no isto tako znaju da protekcije nema. Mjerilo je kvaliteta i moj ukupni dojam. Ako pitate mog Peru iz Opće opasnosti, sigurno će vam to potvrditi. Zato nam i je u puno stvari u državi tako kako jest, jer je sve važnije od znanja i stručnosti. Tako da ćemo se i dalje dobro zabavljati sa zvijezdama koje pjevaju, ali bez protekcije. Na kraju krajeva, glasovi gledatelja su presudni za opstanak i pobjedu.

Vladimir Grgurić
Autori su mrvicu fokusiraniji na sebe i svijet oko sebe nego što su to ljudi koji su na neki način suočeni s realnošću
plan
NASTUPITI I S FILHARMONIJOM
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana