ZAGREB

Balet Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu premijerno je izveo "Metropolis", baletnu priču nadahnutu antologijskim znanstvenofantastičnim romanom Thee von Harbou i mračnim svijetom istoimene slavne filmske distopije Fritza Langa iz 1927., u koreografskom, dramaturškom i redateljskom rukopisu Čeha Jirija Bubeničeka pretvorenu u futurističku baletnu bajku. Inspiraciju za "Metropolis" Bubeniček je pronašao u futurističkoj priči Thee von Harbou o mogućem modelu kapitalističkoga društva napisanoj prije 93 godine, čiji prikaz velegrada budućnosti postavlja mračnu dijagnozu stanja u postmonarhističkom, postrevolucionarnom, republikanskom, kapitalističkom, distopijskom društvu.
U apokaliptičnoj fantaziji Metropolisa, projiciranoj u tada daleku 2026. godinu, klasa privilegiranih koja živi na površini, pod sunčevim zrakama uživa u gotovo antičkim blagodatima suvremene civilizacije, dok duboko dolje ispod grada, u kotlovnicama, na izmaku snaga radi vojska spartakovski potlačenih i obespravljenih.
U svojem viđenju Metropolisa, Bubeniček ne krije fascinaciju Langovom filmskom estetikom, posežući za parafraziranjem onih scena koje filmu daju snažan dojam koreografiranosti, ali oblikujući ih vlastitom umjetničkom poetikom. Egzotičan izričaj spektakularnog crno-bijelog filmskog blockbustera prve polovine prošloga stoljeća, smatranog apsolutnim vrhuncem njemačkog nijemoga filma, na sceni središnjeg hrvatskog nacionalnog teatra u njegovoj je viziji zaživio bogatim, jasno artikuliranim koreografskim jezikom koji sjedinjuje klasični balet i suvremeni ples.
Vladara Metropolisa na premijeri je utjelovio Tomislav Petranović, Fredera Kornel Palinko, Mariju Natalia Kosovac, a baletni ansambl predstave činili su još Iva Vitić Gameiro, Takuya Sumitomo, Guilherme Gameiro Alves, Gianmarco Beoni, Ovidiu Muscalu, Oleksandr Kariakovskyi, Alen Gotal i drugi.
Scenografija i kostimografija baleta napravljene su u futurističkome stilu s elementima art decoa. Scenografiju i videoprojekcije potpisuje Otto Bubeniček, kostimografkinja je Nadina Cojocaru, oblikovatelj svjetla je Deni Šesnić, a robote je izradio Miljenko Sekulić.
U uvodu komada Thea von Harbou naznačuje kako ta knjiga ne govori o sadašnjosti ili budućnosti, ne pripovijeda ni o jednom konkretnom mjestu, ne služi nikakvu pokretu, stranci ili klasi. Naša se civilizacija možda i nalazi na rubu svijeta koji je ona opisala, još uvijek se boreći s mnogim istim problemima i pitanjima, no u konačnici, pobjeđuju dobrota i ljubav, a suosjećanje ostaje ključ ravnoteže svakog društva. D.Kć./Hina n