Osječka filmska traka se opet vrti! - pod tom je krilaticom Domagoj Mrkonjić s autorskom ekipom svoje sugrađane upoznao s velikim filmskim projektom JBG, dugometražnim igranim filmom inspiriranim istinitim pričama osječkih ulica.

Sve je počelo, prisjetio se 30-godišnji Domagoj, nakon jedne izvedbe predstave "Vitez slavonske ravni" u osječkom HNK-u, kada su ga kolege pitale zašto više ništa ne snima, jer - ne samo da je nekoć glumio (Puške i barbike, 2013.; Zg80, 2016.; crna komedija Dvije lopate i debeli‘, 2012.; autorski prvijenac If You‘re Happy and You Know It prije tri je godine bio u konkurenciji jednog od najvećih svjetskih natjecanja kratkog filma My RØDE Reel; 30 godina prijateljstva o navijačkoj skupini Kohorta, koji je režirao ove godine..) - nego je za svoj filmski rad i nagrađivan.
- Potaknut svime, napisao sam na priču - točnije dugačak sinopsis na 11. str. - koja je u meni ‘kuhala‘ dvije godine. Kada sam ju dovršio, pitao sam prijatelja Vedrana Kralja je li zainteresiran za produciranje, čak i gerilski. Predložio mi je da nađem mlađega redatelja i javimo se HAVC-u za sufinanciranje, u kategoriji debitantskog filma. U svibnju sam prošle godine nazvao nagrađivanog zagrebačkog redatelja Lovru Mrđena, kojega sam upoznao na snimanju filma Zg80 i koji nas je snimao na projektu Kino na putu, na premijerama po gradovima Osijeku, Zadru, Bjelovaru i Zagrebu. To me uvjerilo da dobro radi, a i pogledao sam njegov kratki film Fabijan. Zanimalo me što misli o ideji. Tada nisam imao pojma koliko će film trajati. Nakon nekoliko je mjeseci došao u Osijek, družili smo se desetak dana, razvijali priču i napisali 60-ak str. scenarija. To filmskim jezikom znači otprilike isto toliko minuta filma - pojašnjava Domagoj.
Projekt je ostao nedovršen, obveze su i jednog i drugog nakratko udaljile od filma, iako su već imali i glumačku podjelu. Domagoj je pišući priču već znao koga želi u kojoj ulozi. Vrijeme je prolazilo, trebalo je dovršiti scenarij pa su se redatelj i Domagoj ponovno proljetos našli i dovršili posao - kraj je bio na 170. stranici.
- Sad je faza ‘štrihanja‘, jer je scenarij predug. Jedan lik napisao sam ja naturščika Gordona. Sjajan je, kao rođen za tu ulogu, a moje mišljenje dijeli i redatelj Lovro, koji ga je upoznao. Među glavnim ulogama je i jedan student - dodaje Mrkonjić, svjestan da njihova ideja u ovoj fazi još uvijek izgleda raspršeno pa su stoga organizirali javno predstavljanje, kako bi publika dobila uvid u složeni proces nastanka filma i da to nije samo dolazak glumaca na set, snimanje i nakon toga - distribucija u kinima.
- Kako bismo dobili uvid u glumu mog kolege naturščika, napisao sam kratki film Sranje, koji sam zamislio kao predfilm našeg velikog filma i poligon za Gordona - ističe Domagoj, zadovoljan sjajnom posjećenošću screeninga filma Sranje sredinom rujna, nakon čega su otkrili ponešto o nadolazećem velikom filmskom projektu. Dan nakon predstavljanja, uslijedila je i prva čitaća proba.
Jbg je priča o odrastanju, životu u ovoj sredini i ovom gradu, nadahnut stvarnim događajima, uz poneki autobiografski element, priznaje autor priče. S obzirom da je suautor priče Lovro Zagrepčanin, zapravo je to spoj Osijeka i Zagreba.
- Sranje je, pak, istinit događaj, koji sam iskoristio i postavio u film. Premda je riječ o mom osobnom sranju, bilo mi je drago vidjeti osječku publiku kako se smije osječkom načinu šarmiranja, vicevima, dvosmislenom humoru. TO je za mene Osijek - oduševljen je Domagoj Mrkonjić, inače asistent na kolegiju Umjetničko djelovanje na Akademiji za umjetnost i kulturu.
Filmu u nastanku dao je intrigantan naslov, jer - kaže - voli kad naslov dolazi iz same priče, scenarija.
- Ovaj je izraz dosta kolokvijalna osječka stvar, izraz koji kažemo u mnogim situacijama, no moj se odnosi na sve, na cijeli život, no ima i konkretno značenje, ali o tom potom - ne otkriva Domagoj, koji ovih dana marljivo revidira scenarij nakon ocjene HAVC-a. Nisu prošli kao debitantski film, jer ih je ‘prešišala‘ ideja u kojoj je veliki Martin Scorsese pridruženi producent, a novac su imali uanprijed, no željeli su etiketu - hrvatski film.
- Mi smo stoga odlučili se, s neba pa u rebra, na proizvodnju - nije razočaran Domagoj, presretan što su im recenzenti Nenad Polimac i Pavo Martinović napisali odlične preporuke, jer su sada ‘na konju‘!
- Filmom Sranje htjeli smo pokazati mišiće, da se i u Osijeku može snimiti odličan film, od nule, iz entuzijazma. Željeli smo ga produkcijski podići na visoku razinu. Snimali smo Sony FS 7 kamerom vrijednom 15 tisuća dolara - s razlogom je ponosan Mrkonjić, napominjući kako će Jbg biti u potpunosti snimljen osječkim snagama, iako će ima za taj pothvat trebati jako mnogo novca - oko tri milijuna kuna, čega su svjesni.
- U tom zamišljanju osječke filmske budućnosti najdraže mi je što ćemo si, odradimo li ovaj projekt kako smo zamislili, kupiti filmske kamere i time postaviti produkcijsku osovinu. Revitalizacija se industrije i kulturnih aktivnosti može ostvariti kroz filmsku industriju. Ja volim festivale, na Osječkom smo ljetu mladih ustrojili festival studentskog filma Studentska runda. Sve je to lijepo, no kroz kulturu i film mogu se daleko dublji i širi utjecati i rezultati ostvariti - upozorava Domagoj, napominjući da Osijek ima nevjerojatne filmske kapacitete. Pri tom misli na lokacijske (posttranzicijske derutne građevine, ali i sterilnog modernizma), od čega se mogu složiti brojni različiti setovi - secesijski, ulični (bilo gdje na Jugu 2), apokaliptični (u nekadašnjem OLT-u)...
- Pogledajmo što se dogodilo s Dubrovnikom. Nakon serije i nekoliko filmova, kapaciteti su im u pitanju, zidine su pod opterećenjem, ali su to unovčili, odradili su to pametno - kaže Mrkonjić.
U prosincu počinju probe, a u ožujku 2019. snimanje - plan je filmske ekipe, koju od tog celuloidnog sna dijeli samo tri milijuna kuna. Podjela je većim dijelom gotova, samo su još neke uloge slobodne.
- Provjerili smo kako funkcionira kemija među svima i moram reći da sam zadovoljan - kroz osmijeh kaže Domagoj, čiju ideju je podržala i AUK. Osijek ima sve, treba ih samo filmski umrežiti, uvjereni su filmaši. Uspiju li ideju dovesti u realizaciju, značit će to i posao za 40-ak ljudi na barem tri mjeseca.
Iako se na gotovo sve svjetske, male i velike, filmske festivale plasiraju hrvatski naslovi, od službene konkurencije, do pratećih prorama, svjesni su u ekipi da filmu kod nas još uvijek ne cvjetaju ruže i da je to mukotrpan put.
- Uvjeren sam da ćemo dobiti budžet i ostvariti profit za naš grad. To nam je osnovni cilj: ponovno oživjeti Osijek. Ne smatram ja problemom slavonsku depresiju, besparicu, beznađe, nego naše stanje uma. To izgleda ovako: imam ideju, odem u primjerice Rijeku i u tren nađem nekoga tko će me podržati, realizirati ju, baš kao i u Zagrebu, jer je aktivnost enormna. Ovdje će se za čas naći barem pet ljudi koji će mi reći zašto ja to ne bih trebao napraviti! Taj stav je naš problem. Na odjavnoj špici bilo kojeg hollywoodskog filma imena su ljudi koji su radili ozbiljan posao, zavšravali fakultete. Još je Krleža govorio: Bože, čuvaj me hrvatske kulture! Činjenica jest da ne trebamo biti pretenciozni, nipošto, no trebamo raditi domaće filmove. Mnogi od njih su sjajni - upozorava Domagoj. Mnogo je naslova koji su uspjeli, doprli do publike, vratili uloženi novac, premda ne u hollywoodskom smislu.