Mozaik
SLAVKO BOŠNJAK, LEGENDA RADIJA ORAHOVICA

Prošao cijelu evoluciju, od gramofona do interneta
Objavljeno 20. lipnja, 2018.
Orahovački radio ove godine slavi 50 godina, a Slavko u tome sudjeluje 42 godine

Postoje ljudi koji tiho uđu u legendu. Godinama su tu, srećemo ih svaki dan i postaju nam neizostavni dio životne svakodnevice, a ne znamo koliko su vrijedni i što su sve napravili za društvenu zajednicu. Slavko Bošnjak (65) definitivno je jedna od legendi orahovačke medijske kulture, koja je ovih dana sa svog radnog mjesta tehničara i glazbenog urednika Radija Orahovica otišla u više nego zasluženu mirovinu.


U široj regiji, od Osijeka do Virovitice, u području radija i kinematografije, nema tko nije čuo za Slavka s Radija, a da je istinska legenda, potvrđuje i činjenica da Radio Orahovica ove godine slavi 50 godina rada, a Slavko u tome sudjeluje pune 42 godine. Po struci je automehaničar, ali se od malih nogu zanimao za tehniku i tehnologiju, što ga je sredinom 70-ih i dovelo u Radio Orahovica:


- Godine 1975. u moje rodno mjesto Crnac došao je direktor tadašnjeg Narodnog sveučilišta Uroš Majstorović i pitao me jesam li zainteresiran za posao na radiju, a budući da sam tada već radio na puštanju kinofilmova u Crncu, ponudili su mi mjesto tehničara i kinoperatera. Kako sam od malih nogu volio glazbu, a, kao što rekoh, na puštanju kinofilmova već sam radio, prihvatio sam poziv. Radio sam tada tri sata dnevno radnim danom i četiri nedjeljom, a ostalo u kinu. Program Radija Orahovica tada se emitirao od 13 do 16 sati zimi, a ljeti od 14 do 17 sati, uz to da utorkom i petkom nije bilo programa. Prostor Radija bio je ispod današnjeg, točnije, u današnjem cafe-baru Blues, a ispred Radija bila je velika čekaonica za kino. Nastavio sam raditi u kinu u Orahovici i Crncu, a poslije samo potpuno prešao u Orahovicu. Zanimljivo, plan je bio da počnem na Radiju, a nastavim u autoškoli pri Sveučilištu kao instruktor, no tada nisam imao položenu B kategoriju i ostao sam na Radiju - prisjeća se Slavko, koji je prošao kompletnu evoluciju rada u radiopostaji, od gramofona do interneta.

Pjesama koliko hoćeš


- Kad sam došao, radio sam s dva gramofona i miksetom, uz činjenicu da su tada bile samo singl ploče, dakle jedna pjesma sa svake strane ploče. Stalno se moralo prebacivati s jednog gramofona na drugi i tako, bilo je svega, ne stigneš ni na WC otići dok jedna pjesma traje, pa smo onda bili presretni kada su snimane duže pjesme,kao pjesma Indexa Plima, to je bio spas. Kada je tehnologija malo uznapredovala, kupili smo magnetofon s vrpcama. Novitet je bio da se na njih moglo snimati pa smo mogli i prethodno nešto pripremiti za program. Mi smo te vrpce popularno zvali ''tepsije'' jer su bile pakirane u ravne kartone i na njih smo ponajviše snimali informativne emisije. Nakon toga su došle kasete, ali su se ploče i dalje iznimno koristile. Sjećam se, sredinom 80-ih bila je nestašica gramofonskih ploča, pa su nam kasete bile jedini izbor, ali na njima nismo imali taj fond glazbe pa smo bili prisiljeni na kasete snimati pjesme s drugih radiopostaja. Posebno mi je ostalo u sjećanju, kada sam snimao pjesme s Radija Osijek i emisije Desetica, voditelj obeća prije pjesme slušateljima da neće upadati, a onda usred refrena čuješ ''Ej, lega, je l' snimaš?!'', pa smo se svakako snalazili. Pjesmu bismo ostavili, a u trenutku tog upada ubacivao sam komentar našeg voditelja, mog danas pokojnog prijatelja Tomislava Vinkovića. Kod kuće sam kasetofon uvijek imao na ''stand by'', za uhvatiti koju pjesmu, čak je i supruga Vera znala dežurati i stisnuti ''rec'' kad treba. I tako godina za godinom, i došao je novi medij, CD koji nam je uvelike olakšao posao, zatim minidisk, koji je uglavnom služio za razne emisije i informativni program. I tako sve do danas, kada u režiji imamo tri računala, novu miksetu, namjestiš pjesama koliko hoćeš, ubaciš reklame i to je sve - prisjeća se Slavko, koji je radio sa svim radnicima Radija od 1976. do danas.

Oduvijek sa stavom


- Sigurno se ne bih sjetio svih. Prošlo je tu jako puno ljudi koje sam obučavao, velik broj spikera i novinara, evo, na primjer, moji učenici u ovom tehničkom dijelu bili su i današnji TV urednik Igor Bobić, pjevačica Cecilija i mnogi drugi, svi oni ostavili su svoj trag i u mom životu. Lijepo je bilo raditi sa svim tim ljudima, a da ne kažem koliko sam ljudi u svom polsu upoznao. Upoznao sam gotovo sve estradne zvijezde, svaku u njezino vrijeme. Recimo, danas se pjevači otimaju za svaku sekundu na radiju, a nekada si morao moliti da ti, na primjer, jedan Kićo Slabinac dođe uživo u eter. Ono što me posebno veseli jest činjenica da je Radio Orahovica oduvijek imao svoj stav, svirala se prava glazba, tu mislim na zabavnu i pop-rock, i po tome smo bili nadaleko i naširoko poznati. Kao glazbeni urednik redovno sam svake godine sudjelovao u izboru za najbolje pjesme najcjenjenijih hrvatskih top lista, naravno, prema slušanosti na našem radiju, pa zatim birao pjesme i izvođače, albume i ostalo za najveću hrvatsku glazbenu nagradu Porin i slično. Posebno velika stvar za naš radio bila je sredinom 80-ih, kada smo sa srednjeg vala prešli na UKV, odnosno današnji FM. To je bila revolucija, ton bez šuma i stereozvuk - kaže Bošnjak, koji je redovno servisirao sve kvarove na radiju, pa i na odašiljaču u šumama Papuka i nerijetko je u kasnim večernjim satima palio automobil i išao popraviti kvar da se emitiranje može nastaviti. Vladimir Grgurić

FILMSKA FAZA SLAVKOVOG RADA
Druga faza Slavkovog rada bilo je kino. Kroz njegove ruke prošle si tisuće filmova

 

- Krenuo sam raditi s najstarijom tehnologijom kada je kino projektor, odnos prijenos slike i svjetlosti pokretao ugljen, a kasnije se to radilo lampom. Nekada je kino bilo prepuno, svaki film se gledao, ljudi su masovno dolazili pa smo morali jedan film po dva puta dnevno puštati. Naše kino bilo je dosta cijenjeno, pokušavali smo filmove što prije nabavljati, dobro u početku se znalo čekati i godinu dana za dobar film, no kasnije je to išlo puno lakše. Filmovi su dolazili u metalnim rolama, a svaki film smo morali ručno premotavati i onda zamislite kada je došao jedan Ben Hur koji traje preko 3 sata i čini ga 11 rola (filmska vrpca na jednoj roli traje po 20 minuta), koliko se to moralo dugo premotavati. Obzirom da smo imali samo jedan projektor, po završetku čina, palilo se svjetlo i puštala glazba dok novi čin, odnosno nova rola bude postavljena na projektor. Tada je moja supruga Vera često sa mnom bila u kino kabini i ručno premotavala vrpcu, naravno s ručkom preko drvenog postolja. Svega je bilo, ali svoj posao, tu mislim i na kino i radio, nikada ne bih za ništa mijenjao - zaključio je Bošnjak koji je kroz svoj radni vijek pustio preko milijun pjesama i nekoliko tisuća filmova. Naglašava da će i nadalje bez obzira na mirovinu pomoći kada bude zatrebalo kolegi tehničaru.

Najčitanije iz rubrike