Osuđenik za ratne zločine i bivši lider bosanskih Srba Radovan Karadžić u utorak je priznao pred Mehanizmom za međunarodne kaznene sudove (MICT) u Haagu kako su u Srebrenici počinjeni zločini nad Bošnjacima, no ustvrdio je da o njima ništa nije znao te kako za to ne snosi nikakvu odgovornost, baš kao ni za bilo koji drugi zločin počinjen tijekom posjednjeg rata u Bosni i Hercegovini.

U posljednjem javnom istupu prije nego što mu vijeće pod predsjedanjem suca Theodora Merona potkraj ove godine izrekne pravomoćnu presudu, Karadžić je tijekom završnog dijela saslušanja u žalbenom postupku ponovio svoje stare teze o tome kako je on bio isključivo zagovornikom mira i protivnikom rata.

Tužiteljica Catherine Gustafson kazala je kako je težina kaznenih djela koje je počinio Karadžić "bez presedana". "Zato optužba traži da on dobije najtežu moguću kaznu, kaznu doživotnog zatvora", kazala je Gustafson. Ustvrdila je kako veliki broj činjenica na kojima je temeljena prvostupanjska presuda Karadžiću jasno ukazuje na njegovu odgovornost, ističući kako pritužba obrane na "gomilanje činjenica" nije utemeljena. "Nije došlo do nepravednog suđenja zbog velikog broja presuđenih činjenica", kazala je Gustafson. Podsjetila je kako zaključci prvostupanjskog vijeća jasno potvrđuju postojanje zajedničkog zločinačkog cilja uklanjanja Hrvata i Bošnjaka iz dijelova BiH pod nadzorom bosanskih Srba, no vijeće ICTY-a, tvrdi Gustafson, pogriješilo je u kvalifikaciji ne prihvaćajući da u sedam općina postoji obrazac nasilnog protjerivanja i uništenja bošnjačkih i hrvatskih zajednica kao kazneno djelo genocida. "Protjerano je na stotine tisuća nesrba iz zajednica s područja RS. Karadžić ne samo da je za to znao nego je time prijetio i poticao (primjenu nasilja) na terenu", kazala je Gustafson. Istaknula je kako su sudionici udruženog zločinačkog pothvata među kojima je i Karadžić predvidjeli točno takve razmjere progona uključujući "krvavo nasilje" koje se dogodilo na terenu. Kao primjer navela je progone Bošnjaka u Zvorniku 1992. godine za koje je Karadžić znao i nije učinio ništa kako bi to zaustavio, nego je hvalio Arkana koji je sa svojim ljudima te zločine provodio.

Slično se zbilo u Prijedoru, također 1992. godine, a ta je općina, pak, prema stajalištu tužiteljstva ključna ilustracija tvrdnje da je genocida bilo i u drugim dijelovima BiH osim Srebrenici. "Karadžić je nastavio lagati ... a istodobno je provodio politiku nekažnjavanja zločina", kazala je Gustafson dodajući kako je takvo ponašanje na tragu politike definirane još 1991. godine. Dodala je kako je Karadžić definitvno imao mogućnost izbora: raditi na ostvarenju udruženog zločinačkog pothvata ili od njega odustati, a jasno je koji je bio njegov izbor te stoga valja potvrditi kako on nije samo pasivno promatrao počinjena kaznena djela. "On je prijetio i pripremao krvavu nasilnu kampanju protiv Bošnjaka i Hrvata", kazala je Gustafson konstatirajući kako bezbrojne žrtve nasilnih kaznenih djela nisu usputne žrtve nego rezultat smišljene i sustavne kampanje nasilja.

Riječ je o uništenju zajednica kao cjelina čiji je krajnji rezultat fizičko odumiranje skupine kao zajednice, iako su pojedinci preživjeli, i to je ono što Konvencija UN-a o sprječavanju genocida definira kako bi se utvrdilo postojanje genocidne namjere.

"Karadžić i njegovi suradnici znali su kako će morati proliti rijeke krvi kako bi ostvarili svoje ciljeve i tim su putem svjesno pošli", kazala je Gustafson. H