Knjiga "Magi: Kao da je bila nekad", biografija klavijaturistice beogradske glazbene skupine Ekaterina Velika (EKV) iz pera novinara Dušana Vesića, upravo objavljena u Hrvatskoj u izdanju Naklade Ljevak, potresno je svjedočanstvo o golemom talentu, karijeri, životu i tragičnom kraju princeze ex Yu rocka Margite Stefanović Magi.

- Opus Ekatarine Velike danas pripada u opću kulturu, njihova poetika neprestano osvaja nove generacije - u prvom redu zato što ta poetika slavi individualnu emociju i svakom dopušta da u njoj razvije vlastiti doživljaj stvarnosti - stoji u najavi.

Uz zasluženu slavu koju je EKV uživao i još uživa kao kultni bend novoga vala, zanimanje medija i publike izazivala je i tragična sudbina većine njezinih članova koji su umrli u najboljim godinama, mahom kao žrtve droge. Posljednja je otišla klavijaturistica Margita Stefanović Magi, ujesen 2002. u 43. godini života. Način na koji je Magi živjela i umrla predmet je brojnih kontroverznih tumačenja. Premda se čini da se o njoj sve znalo još za života, kontroverze su s vremenom rasle: neki su je proglašavali "najvećom umjetnicom", a drugi "najgorom narkomankom".

Tko je, dakle, bila Margita Stefanović Magi i što se s njom zapravo dogodilo?

Odgovarajući na to pitanje u svojoj knjizi "Magi: Kao da je bila nekad", podnaslovljenoj kao 'Ilustrirana drama u 5 činova', istaknuti beogradski glazbeni novinar Vesić ispisao je važno i potresno štivo o velikim mukama, blistavom daru i tragičnom kraju najveće heroine jugoslavenskog rock'n'rolla. Margita Stefanović - za nekog Magi, za nekog Maga, za nekog Magična, za nekog Glazba, za nekog Magija, za nekog Muza, Misao, Moć, Misija - najtužnija je beogradska umjetnička sudbina, piše Vesić. "Jedna od dviju najstrašnijih sudbina jugoslavenske i srpske rock-kulture" i "najljepši i najtragičniji rekvijem ispisan na beogradskom asfaltu", Margita je prva umjetnička princeza izašla iz stabilne beogradske srednje klase i simbol jedne generacije koja se nije snašla u lažima.

- Ona je epilog nestvarnih osamdesetih. Ona je posljedica sreće koju smo imali da se država Jugoslavija nije miješala u popularnu muziku. Ona je epilog tržišnog načina tretiranja umjetnosti u Srbiji. Ona je primjer kako ovdje prolaze drugačiji. Ona je upozorenje, znak, primjer, pouka - ističe Vesić.

“Tamo gdje većina reagira sentimentalno i bez odmaka idealizira, Vesić nudi činjenice, do u detalje provjerene i prikupljene silnom i kod njega odavno poznatom marljivošću. No, on nipošto nije klinički hladan i udaljen od svoje teme - od osobe o kojoj piše: tamo gdje su drugi cinični, on nudi humanost i razumijevanje. Ispod svih detalja, ispod fakata, imena i događaja, promalja se zato emocija, mnogo jača i mnogo dublja. Autorova suosjećajnost velika je koliko i diskretna, baš kao i njegova suživljenost sa stvarnom ličnošću koju su toliki promatrali iz daljine, a nije je poznavao nitko", stoji u najavi. Hina