Novosti
KOMENTAR

Zašto je Ramljak morao dati ostavku
Objavljeno 22. veljače, 2018.

Prije godinu dana, kada se kriza u Agrokoru nadvila nad Hrvatskom prijeteći da će uništiti tek začeti krhki gospodarski oporavak, u onom opasnom trenutku kada su sve tvrtke u sastavu koncerna bile blokirane, a bauk blokada počeo se širiti prema svima koji su poslovali s Todorićevim carstvom (dakle, ponajmanje dvije trećine ukupnog broja hrvatskih poduzeća), doslovce svi koji bi se usudili prognozirati da će dvanaest mjeseci kasnije sastavnice kompanije stabilno poslovati, da neće doći do masovnih otpuštanja zaposlenika, da će mali dobavljači i OPG-ovi biti isplaćeni u cijelosti, da će konačna nagodba vjerovnika biti nadohvat ruke, a banke i fondovi odlukama međunarodnih sudova prisiljeni poštovati zakon kojim je država uvela izvanrednu upravu, bili bi izopćeni iz normalnog života i diskretno upućeni na oporavak u neku od institucija zatvorenog tipa.

Do danas, međutim, dogodilo se upravo navedeno, uz nastavak stabilnog rasta i najuspješniju turističku sezonu u povijesti. Između ostalog i zato što je cijeli proces vodio Ante Ramljak, i zato što je Hrvatska imala vladu spremnu praktično na početku mandata uložiti sav politički kapital u tu operaciju. A upravo se ta druga činjenica u konačnici pokazala jedinim efikasnim oružjem onih kojima su gore nabrojeni rezultati izvanredne uprave omeli ostvarivanje ciljeva, sve u namjeri da pokušaju spriječiti ili odgoditi postizanje nagodbe u gabaritima u kojima se njezini predlošci danas kreću. Naime, premda su za ukupni rezultat restrukturiranja i posljedica koje taj proces ima na hrvatsko gospodarstvo to dva posve nebitna pitanja - tko je pisao lex Agrokor i kako je angažirana i plaćana bivša Ramljakova tvrtka - opsežnom komunikacijskom operacijom u kojoj je kirurški precizno odrađeno manipuliranje javnošću uz pomoć medijskih plaćenika, te su mantre pretvorene u ključne točke tog besprizornog reality showa u kojemu su se poput muhe na med lijepili dežurni moralizatori, prljavi politikanti i nedorasli ali tako tragično ambiciozni tipovi u vrijednosti 1 (jednog) Marasa kao jedinstvene mjere za one kojima je i pozicija mediokriteta teško dostižna. Čovjeku koji je održao cijeli sustav u funkciji presudili su tipovi koji ne znaju prekontrolirati ni račun za špeceraj u Konzumu. Zastrašujuća je činjenica da im se u konačnici pridružila i predsjednica Republike čuvenom rečenicom o nedopustivosti da jedna tvrtka za tjedan dana zaradi koliko i radnik za godinu dana, a kojom je sve ugledne članove Mosta i Živog zida ostavila daleko iza sebe u konkurenciji za populista stoljeća.

Pučka zabava

Operacija je, dakle, uspjela, Ramljak je namjesto aduta postao politički teret Plenkovićeve vlade koji se nije mogao braniti, a u situaciji kada ne može računati na čvrstu i nedvosmislenu podršku Banskih dvora, više nije imao što raditi u Agrokoru. No, kada se realno sagledaju razlozi zbog kojih je do toga došlo, posve je razvidno kako je strategija Ramljakovih protivnika bila genijalno jednostavna.

Prvo, problematiziranje tko je pisao zakon bila je sjajno odabrana kost na koju će mnogi u ovoj zemlji opterećenoj urotama skočiti, iako je jedina relevantna činjenica tko ga je donio i izglasao, koja većina i koji zastupnici su ga od mrtvog slova na papiru učinili dokumentom sa zakononskom snagom. I točka. Sve drugo pučka je zabava s ciljem da se nekoga poput Martine Dalić, koja će bez ustručavanja kazati da se sa svojim radom u državnim i privatnim tvrtkama i sustavima, akademskim statusom i iskustvom smatra doraslom kreirati takav zakon, povlači po blatu.

Drugo, pitanje rada konzultanata iz bivše Ramljakove tvrtke dimenzionirano je upravo na onom temelju koji je hrvatskoj javnosti najdraži - kako je, do vraga, moguće da netko zaradi tako dobar novac ako iza toga nije kriminal bjelosvjetskih razmjera. Ne vrijedi tu govoriti o cijeni koja je niža od međunarodne konkurencije, ni o tomu da je na računu Agrokora bilo šest kuna, a država u predinfarktnom stanju, pa ni o vrlo jednostavnoj činjenici da je Ramljak u toj najosjetljivijoj fazi morao uz sebe imati ljude kojima vjeruje i za koje pouzdano zna da već nisu angažirani od neke interesne skupine. Nije on samo ulazio u nuklearnu elektranu pred havarijom, kako je to rekao na saborskom odboru, on je išao u rat, a u rat se ne kreće postupkom javne nabave u trajanju od šest mjeseci. Uostalom, cijelo je vrijeme ove antiramljak kampanje zaboravljano kako je i dalje riječ o privatnoj kompaniji, kako je trošak, ma koliki on bio, trošak vjerovnika i ako njima ne smeta, nema što smetati ni ikome drugom. Ta najvažnija i neprijeporna činjenica, da nema javnog troška, iznimno je loše komunicirana i teško se probijala kroz šumu dezinformacija koje su dnevno, neki svjesno, neki nesvjesno, plasirali pojedini novinari i mediji. I sam je Ramljak morao biti svjestan slabosti odluke da angažira nekadašnje suradnike, i tu je činjenicu, kao i visinu njihove naknade, morao osobno obznaniti, recimo, u trenutku kada su isplaćeni OPG-ovi i mali dobavljači, a kada je ona mogla biti najkvalitetnije amortizirana. Također se morao pobrinuti da prekine sve veze s bivšom tvrtkom, pa tako i za odjavu s mirovinskog osiguranja, što je kao propust prvorazredna glupost.

Oštećeno društvo

Treće, javno pozicioniranje malih dioničara kao jedne osjetljive skupine o kojoj se treba posebno voditi briga, čime su njihovi predstavnici dobivali medijski prostor za napade na Ramljaka, odličan je primjer čuvene “pile naopako”. Naime, ti dioničari imali su uvid u sve poslovanje svih Agrokorovih tvrtki i ako im ništa u njemu nije smetalo, ako nisu nikada prije reagirali, posebno ne javno kao sada, sav je njihov mogući gubitak njihova privatna stvar. Uložili su novac u dionice s jednakom šansom da zarade ili izgube, i to doista nikoga drugog ne treba biti briga.

Zapravo, nikoga se u Hrvatskoj ne tiče ni to koliko je tko u restrukturiranju Agrokora zaradio, niti izgubio, sve dok se ne radi o javnom novcu. Jedino važno pitanje jest ima li taj proces i kakvog utjecaja na ukupnu hrvatsku ekonomiju i, ako ga nema, odnosno ako nije negativan kao što to do sada nije bio, sve je drugo nebitno. Ili bi bar trebalo biti. Na žalost, ovo, čini se, trajno oštećeno društvo u kojemu je dopušteno sve osim biti uspješan i dobro zarađivati, pa makar i uz evidentnu i povijesno važnu opću korist, na povik “držite lopova” reagiralo je očekivano, ne pitajući se tko i zašto viče. Upravo zato esencijalno je važno da Vlada ne odustane od dosadašnjeg modela restrukturiranja, i da nakon Ramljaka taj proces bude vođen na istim načelima. Uz jasno i pravodobno komuniciranje o svim kritičnim točkama, dakako.

Piše:Bojan DIVJAK
Možda ste propustili...

EK O SLOVENSKOJ TUŽBI PROTIV HRVATSKE:

Komisija nema obvezu dati mišljenje

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana