Jedinstven glas naše suvremene književne scene, drukčiji od svih autora - sa zadovoljstom je istaknuo Seid Serdarević, osnivač i urednik nakladničke kuće Fraktura, u osječkom Muzeju likovnih umjetnosti. Ondje je prvi put u svom rodnom gradu zbirku priča predstavio Luka Bekavac, teoretičar književnosti, prevoditelj i književnik, koji ni nakon četvrte objavljene knjige i nekoliko osvojenih prestižnih nagrada još nije sklon (velikim) promocijama.

No, poziv ravnateljice MLU-a Jasminke Mesarić i suradnika Vlastimira Kusika nije mogao odbiti, pa je i osječka publika dobila uvid u fikcionalni svijet “Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku: studije, ruševine”, potkrijepljen autorovim podrobnim analizama i objašnjenjima.

Priče koje čine knjigu izlazile su u raznim književnim časopisima, a koncem prošle su godine okupljene na jedno mjesto, uz likovnu podlogu Vladimira Končara, uz “pratnju” zanimljive gramofonske ploče koja misterioznim šumovima otvara prolaz u drugu dimenziju. Upravo je taj multimedijalni kontekst ove zbirke, uz stalne, gotovo materijalizirane šumove i glazbene tonove, zastupljene i u ostalim knjigama, najviše zaintrigirao moderatoricu Ivanu Buljubašić.

- Šum je materija fantastike, element mojih knjiga koji asocira na rubni SF, jer u jednom dijelu označava medij moguće doslovne komunikacije s drugim svjetovima, dok u drugom implicira materijalnost poruke iz koje se možda može iščitati prošlost, ali i budućnost. S druge strane, glazba u mom radu ima neizmjernu važnost, jer ima snagu fizičkog djelovanja na ljude, mimo razmišljanja i racionalizacije, poput nekog akustičkog vala koji komunicira s vašim tijelom - poetično je Bekavac pojasnio bit auditivnih elementa u njegovu opusu.

Zbirka priča svojevrsni je nastavak netipičnog ciklusa, koji čine “Drenje” (2011.), “Viljevo” (2013.) i “Policijski sat: slutnje, uspomene” (2015.), a koji kroz pseudoautobiografski kontekst, pisan u prvom licu jednine, preko raznih dokumenata i svjedočanstava učestalo nastoji zavarati čitatelja na pomisao kako iza svega možda stoji stvarna osoba koja je sve proživjela.

No, sve Bekavčeve kratke priče i prethodne knjige takvim “stvarnosnim kontekstom” nastoje ujedno i maksimalno poništiti svoj dokumentarni status, naglašavajući kako je sve fikcija, jer “osječka” likovna galerija i policijska uprava, te sela Drenje i Viljevo, unatoč svojim semantičkim konotacijama nisu nimalo povezani s našim stvarnim svijetom.

- Kroz pokušaj pisanja realističke proze zapravo se iznevjeruje književnost, jer ona ne bi trebala biti kopija, niti može vjerno opisati stvarnost. Ono što književnost može govoriti stvarno o stvarnosti, zapravo je laž i fikcija, a situacija u kojoj se knjiga tako čita, nekako se zapleće sama u sebe, u obične anegdote - ukazuje Luka Bekavac, naglašavajući kako njegove knjige nisu ni “lažne monografije”, ni “zbirke eseja”, kako ih mnogi definiraju.

Naposljetku, ovaj profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu ističe kako je njegov ciklus knjiga izrazito povezan, preko likova i specifičnog fikcionalnog prostora, ali nema preporučenog redoslijeda čitanja, tako da svaki čitatelj iz “kutije”, svojevrsne vizualizacije njegova opusa, može izvlačiti što poželi.

- Inspiraciju velikim dijelom pronalazim u pseudoznanstvenoj literaturi, koja je zanimljiv pokušaj rehabilitacije nekih atavističkih vjerovanja koje je suvremena civilizacija po svakoj logici morala prevladati, jer je to okvir u kojem gotovo praljudski refleksi, strahovi i nade nastoje pronaći svoj kulturni legitimitet - za kraj je otkrio Bekavac, napominjući kako ga od “klasičnih” SF autora najviše fasciniraju Ursula K. Le Guin, braća Strugacki, Stanislaw Lem i kultni Arthur C. Clarke.

Trenutačno, uz stalne znanstvene projekte, svestrani autor radi i na novom romanu iz uspostavljenog “ciklusa”, koji će, nadamo se, predstaviti i osječkoj čitateljskoj javnosti.