O aktualnim prijeporima sa Slovenijom i situaciji u SDP-u razgovarali smo sa zastupnikom u Europskom parlamentu Toninom Piculom, predsjednikom Savjeta za međunarodne odnose SDP-a.

Na vaš je upit predstavnica Europske komisije odgovorila kako je u pogledu proširenja OECD-a stajalište EU-a da bi države članice koje podnesu zahtjev za to članstvo trebalo smatrati prihvatljivima i automatski ih uključiti u postupak pristupanja. Kako je onda ucjenjivački stav Slovenije ipak zaustavio Hrvatsku na tome putu i vidite li izlaz, jer ovaj deklarativni stav EK zasad očito ne znači ništa konkretno?

- Ne bih se složio. Već prema reakciji slovenskog ministra vanjskih poslova vidljivo je da slovenska strana nastalu situaciju javno nastoji predočiti kao hrvatski spin, ali s nelagodom očekuju nastavak sukoba koji su sami izazvali. Povjerenica Europske komisije Cecilia Malmström, na moje pitanje kako planiraju odgovoriti na blokadu ulaska RH u OECD od strane Slovenije i Mađarske, stala je u obranu prava Hrvatske da kao članica EU-a može lakše pristupiti toj organizaciji, ali i integriteta same Komisije koja predstavlja interese cijele Unije u OECD-u. Malmström je odbacila politiku blokade kao sredstvo za rješavanje bilateralnih pitanja. Odgovor ima političku težinu jer diskvalificira tvrdnje slovenskih predstavnika kako uživaju bezuvjetnu podršku institucija EU-a u pokušajima izolacije Hrvatske zbog odbijanja arbitražne presude. Mislim da je ulazak u OECD ovog trenutka svojevrsni lakmus-papir u analizi pozicije Hrvatske i onih zemalja koje nas blokiraju.

Odnosi sa Slovenijom opet su na jednoj od najnižih točaka. Može li se pitanje granice riješiti na bilo koji drugi način osim dogovorom, na čemu inzistira premijer Plenković, tj. ima li i koliko opasnosti da se Slovenija pritiskom na EU (uoči izbora) tu doista okoristi?

- Ma kako on izgledao na kraju, dogovor je svakako jedini način izlaska iz ovog problema. Duga je povijest sporenja naših država oko granice, a Slovenija je pribjegavala i otvorenoj ucjeni. Pa i s pozicije senioriteta s obzirom na duži staž u EU. Međutim, takva metoda nije više tako djelotvorna. Naime, EU će načelno tražiti da se poštuje presuda kompromitiranog arbitražnog suda, ali neće sigurno pokretati kaznene mehanizme protiv Hrvatske kao u slučaju sporova s Poljskom, Mađarskom i Češkom. Jer za to nemaju ovlasti, ali i jer “imaju razumijevanja zašto je Hrvatska izišla iz postupka” kako je izjavio Juncker na press konferenciji s Pahorom. Naravno, nervoza kod slovenskih političara raste razmjerno približavanju tamošnjih izbora, a granični spor je tema broj jedan u kampanji.

Slično je i s blokiranim ulaskom u šengenski prostor, u koji Hrvatska želi ući sljedeće godine. Koliko je to zapravo važno i što bi u praksi značilo, u svakodnevnom životu, ali i, primjerice, u slučaju nekog novog migrantskog vala?

- Ulazak Hrvatske u šengenski prostor nije blokiran. Bio bi da smo ovog trenutka već ispunili sve potrebne uvjete, a da se recimo Slovenija na Europskom vijeću, koje o tome u finalu odlučuje, suprotstavila zbog neriješenog bilateralnog problema. Nakon jasnog stajališta predsjednika Komisije da se Bugarska i Rumunjska ne smiju više politički diskriminirati jer su uspješno odradile sve pripreme za Schengen, a nisu njegov dio, teško mi je zamisliti da bi jedna otvorena politička manipulacija prošla u slučaju Hrvatske. Ne treba puno obrazlagati što bi to značilo za Hrvatsku kao izrazito turističku zemlju koja ovisi o otvorenosti granica i osjećaju sigurnosti naših gostiju. Međutim, ne treba okretati glavu od činjenice da se blokade događaju zbog procjene gotovo svih naših susjeda da međunarodni položaj Hrvatske kontinuirano slabi posljednjih godina. Hrvatska ukupna, pa tako i vanjska politika dovela nas je u svojevrsni vakuum koji drugi pokušavaju ispuniti svojim interesima. Izbjeglička kriza s jedne i val terorizma s druge strane doveli su do nesnalaženja EU institucija kao i manjka povjerenja među članicama. Hrvatska se kao zemlja s najdužom vanjskom granicom u EU mora itekako angažirati u tekućim raspravama kako bi naše članstvo u Schengenu predstavila kao ozbiljnu dodatnu vrijednost cijelom procesu.

Stanje u vašoj stranci i dalje ne izgleda osobito, o čemu svako malo svjedoči i istup ponekog poznatog SDP-ovca. Kako komentirate Globusovu tezu da ste upravo vi najveći krivac za to, jer da svojedobno niste sami sebe diskvalificirali iz utrke za predsjednika idejom o vođenju SDP-a iz Bruxellesa, možda biste sada bili na čelu stranke te ne bi bilo podjela i sporenja oko Bernardićeva liderstva?

- Sjećam se vremena, još iz doba bivše države, kada je nastala poznata krilatica kako je Polet kriv za sve. Drago mi je što me je “visokopozicionirani neimenovani izvor” sličnom logikom pokušao proglasiti nasljednikom Poleta u ovim novim okolnostima u kojima, nažalost, moja stranka kontinuirano gubi politički utjecaj. Sugovornik Globusa vjerojatno je netko iz istog onog kruga iz kojeg je i lansirana “izjava” o mojoj namjeri da stranku vodim iz Bruxellesa. Takvo što nikada nisam ni izjavio, pa se i ne trebam opravdavati u okviru nastavka iste negativne kampanje. Svrha cijelog teksta je medijska podrška onima koji bi u nekom novom esdepeovskom miješanju karata, kada bi došli u priliku, stranku dokraja podijelili i učinili nepovratno irelevantnom.

Što očekujete da će se dalje događati sa strankom, s obzirom na to da prema anketama SDP već mjesecima ne stoji dobro, i po potpori javnosti čak je bliži trećem Živom zidu nego prvom HDZ-u?

- SDP je, u osnovi, suočen s dvije grupe problema; jednu dijeli s cijelom današnjom europskom socijaldemokracijom koja je u dubokoj krizi i na njih ne može jednostrano utjecati, dok na drugi set deficita ima mogućnosti reagirati jer se radi o samo njegovim političkim i organizacijskim dubiozama. Postindustrijsko razdoblje stvorilo je nove oblike društvene isključenosti koji snažno hrane prosvjedne pokrete i ad hoc inicijative kao nove forme borbe za utjecaj. Klasične stranke ne moraju izumrijeti, ali se moraju prilagoditi. Kad to kažem, ne mislim da bi se SDP trebao križati s plitkim populizmom. Inače, za populiste se kaže da su to ljudi koji postavljaju prava pitanja, ali daju krive odgovore na njih. SDP bi trebao moći davati dobre odgovore na ključna hrvatska pitanja. To, uz otklanjanje poprilično naraslog međusobnog animoziteta u stranci, ima presudnu važnost za budućnost SDP-a.