Zadarska spisateljica Josipa Pavičić Berardini u posljednjih je nekoliko mjeseci održala promociju svog autobiografskog romana u više od 40 hrvatskih gradova, a prošloga petka na red je došao i Osijek. Dijagnoza karcinoma dojke u 35. godini donijela joj je i strah i tjeskobu, ali i odluku da bolest prihvati i kroz nju prođe svjesna izbora koji su pred njom.

Josipa Pavičić danas je voditeljica autogenoga treninga, bavi se pisanjem, humanitarnim radom i pružanjem psihološke podrške, a u svojoj ispovijesti iskreno opisuje suočavanje s najtežim odlukama u životu, navodeći pritom sve što bi moglo zatrebati čitateljicama u sličnim životnim okolnostima.

Znamo što vas je potaknulo na pisanje knjige, ali recite nam kako je bilo ponovno prolaziti kroz sve to tijekom procesa njezina nastanka?

- Mislim da je to bila moja dodatna mentalna terapija, jedno moje veliko čišćenje. Moglo bi se to usporediti s generalnim čišćenjem stana – pospremate ormare, izbacite sve što vam ne treba, poklonite... Smatram da sam upravo to učinila kroz pisanje. I inače sretne i tužne trenutke rješavam pisanjem, stoga mi je nekako bilo logično da ću najbolje sve izbaciti iz sebe stavljanjem osjećaja na papir. Neki ljudi svoju bol olakšavaju pričanjem, neki šutnjom, neki crtanjem, a ja definitivno pisanjem. Mnogo mi je pomoglo da do kraja složim cijelu priču o sebi. Tu sam knjigu doista napisala svojim suzama. Bez ikakvog previranja i skrivanja, to je tako kako je bilo, iskreno i od srca.

Što vam je najteže palo nakon dijagnoze?

- Zapravo, nakon dijagnoze sam se stavila u red i posložila. No najteži trenutak mi je bio onaj nakon druge operacije. Teško je suočavanje s dijagnozom, ali mi je još teže bilo kad sam čekala nalaze koji su mi trebali otkriti neke dodatne stvari. Što više čovjek uđe u patnju, na neki način ta patnja može biti plemenita. Svaka tragedija koja nas zadesi može se preokrenuti u naše najveće dobro ako joj priđemo s onog ugla koji nam omogućava da rastemo. Zaista svaka medalja ima dvije strane. Svaki je događaj samo jedan sivi ton koji ima i crnoga i bijeloga, ali nikad ne znamo koja količina kojega je unutra.

Tko vam je bio najveća podrška u najtežim trenutcima?

- Bila sam jedna od onih koja se izolirala. Ništa nisam rekla svojoj obitelji tri mjeseca. Ta izolacija mi je odgovarala, jer sam očito takav tip i tu sam vidjela da ću najbolje doći do svojih rješenja. Svima koji dođu na moja predstavljanja knjige poručujem da sve odgovore koje trebamo imamo u sebi. Ne treba nam nitko doći i reći da činimo određene stvari, sve znamo sami. A podrška u cijeloj toj priči je prekrasna. Lijepo je kad vam netko pruži ruku i kad znate da je uz vas. No činjenica je da sve morate proći sami. Ne volim više sebe zavaravati onim da imam sve i svašta, jer nemam nikoga i ništa. Imam samo sebe.

Kako na sve što ste proživjeli gledate s odmakom?

- Gledam vrlo pozitivno. Moja je knjiga zapravo knjiga o životu. Knjiga koja priča o jednoj ženi, meni, koja je kroz svoju bol, svojih šest milimetara lošeg pretvorila u mnogo milimetara dobrog. Odlučila sam da mi uzor budu svi oni koji su uspjeli prije mene. To mi znači da sam mogla i ja. I to je danas moja najveća poruka. Osim što ovim predstavljanjima želim podići svijest o raku dojke, isto tako želim poslati ženama poruku. Ma, ne ženama – svima. I ne samo kad je u pitanju karcinom dojke nego bilo što. Dok god znate jednog čovjeka koji je u nečemu uspio, to znači da možete i vi.

Može li se knjiga nabaviti na promocijama?

- Dakako. Knjiga se prodaje po 100 kuna, a 30 kuna od svake prodane knjige na promocijama ide za uređaj za intraoperativno zračenje. To sam ja odlučila, dobrovoljno se i sa zadovoljstvom odričem tih trideset posto, jer smatram da kad se udruže ljudi, kad se male ruke slože, kapljica po kapljica doista dovede do cilja.