Nedavni dokumentarac o nogometnim ikonama, osim priča o Maradoni, Peleu, Puskasu ili Di Stefanu, posebno je zaintrigirao pričom o Matthiasu Sindelaru, austrijskom nogometašu koji je proglašen za jednog od najvećih nogometaša svoga doba. Sindelarova priča posebno je zanimljiva zato što je najveći dio svoje karijere, punih 15 godina, proveo u bečkoj Austriji, večerašnjem suparniku osječkih bijelo-plavih u play-offu Europske lige. Ikona “viola” proglašen je najboljim austrijskim nogometašem 20. stoljeća, a s obzirom na to da Austrija nije dala neke velike igrače ni u 21. stoljeću, možemo reći kako je Sindelar najveći austrijski nogometaš svih vremena.

No, posebno je zanimljiva njegova životna priča. Rođen je u Kozlovu u Češkoj, koja je 1903. pripadala Austro-Ugarskoj Monarhiji. Kada je imao dvije godine, obitelj mu se preselila u Beč na čijim je ulicama i počeo igrati nogomet, da bi s 15 godina postao prvo član Hertha Vienne, a 1924. zaigrao za Austriju Beč koja se tada zvala Wiener Amateur-SV. Godine 1926. promijenila je ime u sadašnje i postala profesionalni klub. Prozvan “nogometni Mozart” i “Der Papierene” (čovjek od papira, nap. a.) zbog lakoće kojom je prolazio kroz suparničku obranu, postao je ljubimac navijača ne samo zbog onoga što je bio na terenu nego i izvan njega. Sindelar je uvijek bio boem. Nakon utakmice volio je “zaružiti”, pio je i pušio, posjećivao bečke noćne klubove. Zbog toga i usporedba s Osječaninom Ivanom Lukačevićem, koji je kao i ovaj “bečki Luks” bio pravi napadač. S tom razlikom što je naš Luks bio “leteća tvrđava”, a Sindelar ipak, prema pričama, netko skloniji driblinzima.

Posebno poglavlje je Sindelarova igra za reprezentaciju. Bio je dio slavnog “Wunderteama” koji se 1934. na Svjetskom prvenstvu u Italiji plasirao u polufinale nakon što je u četvrtfinalu pobijedio Mađarsku. U polufinalu su poraženi od domaćina Italije uz podosta kontroverzi. Tvrdilo se, naime, kako je Italija, kojom su već vladali fašisti, jednostavno morala tada biti svjetski prvak. U Austriju je stigao i kraj tridesetih godina, godina Anschlussa. Tri tjedna nakon što je Njemačka pripojila Austriju 1938. godine na bečkom Prateru odigran je “oproštajni susret” reprezentacije Austrije upravo protiv Njemačke. Sindelar je inzistirao da njegova reprezentacija odigra utakmicu u bojama svoje nacionalne austrijske zastave u crvenom dresu, bijelim hlačicama i crvenim štucnama. Bila je to utakmica u kojoj su nacisti trebali slaviti Anschluss. No, slavlje je pokvareno, Austrija je pobijedila s 2:0, a Sindelar je postigao jedan pogodak. Ubrzo nakon toga Sindelar je odbio igrati za reprezentaciju “ujedinjene Njemačke” na Svjetskom prvenstvu 1938. godine. Stoga je bio označen neprijateljem Trećeg Reicha pa se sumnjalo kako ga je i Gestapo ubio. Nogometaš je, naime, okončao život već 23. siječnja 1939. Pronađen je mrtav zajedno sa svojom ljubavnicom Camillom Castagnolom. Službeno, par se otrovao ugljičnim monoksidom, no nacisti su izbjegavali termine ubojstva i samoubojstva jer tada osoba ne bi mogao biti pokopana uz počasti pa je od početka bio sumnjiv pravi razlog smrti. Mnogo godina kasnije razvile su se brojne teorije o njegovoj smrti. Jedna od njih kazuje kako mu se ljubavnica Camilla željela osvetiti zbog brojnih njegovih “šaranja” s drugim ženama. Tako mu je tijekom večere podmetnula otrov u piće, a nakon toga i sama ga je popila, pa su tako zajedno okončali buran život u Beču.