Ekonomski sustav više ide na ruku imućnijima nego što je pravedan prema svima, a radništvo u cijelom svijetu s pesimizmom gleda na procese globalizacije - boji se za svoju radnu budućnost, dobiva nedovoljna primanja za život i strahuje od gubitka radnog mjesta, odnosno smanjenja radne satnice.

Poražavajući su to podaci koje je “izbacilo” najnovije istraživanje Međunarodne konfederacije sindikata (ITUC). Prema njemu, da je ekonomski sustav nepravedan i ide na ruku imućnima, drži čak 80 posto stanovništva, a 74 posto ispitanika zabrinuto je zbog porasta nejednakosti, još većeg jaza, između jedan posto najbogatijih i ostatka stanovništva. Stanovništvo s pesimizmom ide i korak dalje – čak 80 posto smatra da njihova nacionalna minimalna plaća nije dovoljna za pristojan život, jednako ih toliko navodi da im dohodak pada ili stagnira, a čak polovina ispitanika, 49 posto, nema dovoljno novca za osnovne potrebe ili ih jedva podmiruje. Njih 38 posto u posljednje dvije godine osjetilo je na svojoj koži što znači biti bez posla, odnosno susrelo se s baukom smanjenja radne satnice. Pesimizam je uvelike prisutan i pri pogledu na budućnost – 73 posto ih je u strahu od gubitka posla.

– Interesi najbogatijih, a njih je samo jedan posto, stavljeni su ispred interesa radnika - upozoravaju u ITUC-u na to dokle su doveli procesi globalne ekonomije.

Za sindikalnog vođu, predsjednika Hrvatske udruge radničkih sindikata (HURS) Ozrena Matijaševića, problem je u izostanku pravne države.

– Pravna država ne stanuje na našim prostorima. Kod nas je na djelu sprega kriminala i politike, ta je sprega učinila da vlada pravna nesigurnost, a kada je ona na djelu – onda su pojedinci, obični građani, radnici, ucijenjeni tim okolnostima - smatra Matijašević.

Za ekonomista Zdravka Grubešu rezultati ITUC-ova istraživanja potpuno su očekivani.

– Neoliberalni kapitalizam je takav oblik gdje se, prije svega, forsira dobit i profit, a oni nikada nisu u korelaciji s pravima radnika. Samim time – kada je naglasak na profitu, najčešće se štedi, između ostaloga, na radnoj snazi. Znači, uopće nije sporno da su radnici prilično obespravljeni, bez obzira na to što mi govorili o rastu prosječne plaće, jer to nije realno – dolazim iz realnog sektora i znam realne podatke, većina radnika radi za minimalnu plaću, koja je približno 2700 kuna, te je pravi fenomen kako ljudi uopće preživljavaju s tim - kaže Grubeša. Ocjenjuje da je radnikov strah, pesimizam, još više povezan s nesigurnosti radnog mjesta.

– Na žalost, na taj dio čak ni poslodavac ne može utjecati. Jer kapitalizam je sustav osmišljen tako da tvrtke nastaju i nestaju i da je to normalan proces. To je svakako neizbježnost, nije teza da će firma raditi 100, 200 godina. Imate poduzetničku ideju, krene vam jako dobro, no konkurencija vas za nekoliko godina prestigne, teško je smisliti nešto novo, velika je šansa da propadne zbog objektivnih razloga, a radnik gubi radno mjesto - kaže Grubeša. Dodaje, dinamika je takva da nesiguran nije samo radnik nego i poslodavac.

– U Jugoslaviji je mentalni sklop bio “zaposliš se i čekaš mirovinu”. Toga više nema - poručuje.

Ni radnici nisu iznenađeni rezultatima istraživanja ITUC-a. Đakovčanin Stanko M. zaposlen je u javnom poduzeću, što mu, kaže, jamči kakvu-takvu sigurnost, jer plaću, ističe, dobiva na vrijeme i tu su radna prava i dalje mnogo više zadržana nego u drugim sektorima.

– No strahujem od nagomilavanja radnih obaveza, a za istu plaću, jer broj zaposlenih su smanjili. Naime, poslovi iz dana u dan sve su brojniji, a broj zaposlenih ne povećavaju - kaže Stanko. Na upit bi li prešao u realni sektor ili išao raditi izvan Hrvatske, odgovara: “Ipak ne, ovdje je kakva-takva sigurnost radnog mjesta i redovita plaća, koja, istina, nije ni blizu obujmu posla koji radim.”

- Kada 85 posto stanovništva kaže da je vrijeme za prepravljanje pravila globalne ekonomije kako bi se promicao rast i dijelio napredak, onda lideri G20 trebaju imati povjerenje za akcije znajući da imaju potporu birača - rezimira glavna tajnica ITUC-a Sharan Burrow.

Čak 71 posto ispitanika poručilo je vladama da bi trebale raditi na povećanju plaća i drugih prava radnika, kao i usvajanju novih pravila za multinacionalne kompanije i njihove korporativne politike, što se stavljaju ispred (malog) čovjeka, njegove sigurnosti i socijalne pravde.