Kada je Haso (Admir Hasančić, nap.a.) zabio, u 89. minuti, ekstaza je mogla potrajati desetak sekundi. Sva istina stala je u tih desetak sekundi, sve ostalo suvišno je i nebitno. Iz perspektive naselja Nelsona Mandele u Peckhamu legendarni Del Boy znao bi reći: “U ovo doba iduće godine bit ćemo milijunaši.” Čista utopija čovjeka iz obitelji preprodavača na tržnici što kvalitetu nogometa mjeri po Millwallu, osnovanom davne 1885., čiji su navijači poznati po nasilju, a klub po uglavnom lošem nogometu na granici druge i treće lige. Život autsajdera pod geslom “Only fools & horses”.

U Rijeci već desetljećima postoji ista izreka, doduše neznatno promijenjena, jer malo tko ondje još sanja o milijunima. Za razliku od Del Boya i ostalih Trottera, njihovu frazu već desetljećima ponavljaju oni koji život mjere koracima između B-pomoćne, zapada i Prištine. This time next year. Bit ćemo prvaci! Isti simbolični krug čini i grafit koji je osvanuo na Turniću s likovima iz “Mućki”.

Navijati za Rijeku u pravilu je značilo da čovjek mora biti spreman na razočaranje i primanje udaraca. Trpjeti nepravdu. Slomiti se, kao nakon one proklete 1999., kada je bilo tako teško skupiti se, podnijeti nepravdu i razočaranje pa krenuti ispočetka. Mnogi u tome nisu uspjeli i odrekli su se odlazaka na Kantridu. I to je ljudski razumjeti. Tko je ostao, trpio je. Blijede sezone, beskrvne ekipe, prosječne igrače, trpio je biti među onih tisuću ili dvije luđaka na Kantridi svaki put kad igra Rijeka, po kiši, žegi, na buri, bilo kada. U tome se danas krije prava vrijednost ove prve i tako slatke titule. Malo tko je zaslužio radovati se kao navijači Rijeke. Gledali su svašta i uvijek navijali. Bilo je toliko prosječnih ili slabih igrača koji su nosili dres Rijeke. Znalo je tako biti godinama. Ali to nije bio razlog za odustajanje. Fenomen Rajka Vidovića, napadača koji je bio idol bez pokrića, samo je jedan u nizu. Rijetko je davao golove, ali je puno igrao. “To je, majko, nogometna bajka, to je glava Vidovića Rajka”, pjevalo se s tribina Kantride. Jer je Rajko izgarao na terenu. Samo u Rijeci najslabiji igrač postane najomiljeniji. I s vremenom preraste i vlastite limite. Da ne bude zabune, kako se iskreno navijalo za Rajka, tako se skandiralo i Bertiju ili Žuti, kao nagrada za trud, borbenost, za odanost riječkom dresu, čak i kad ne ide. Žuta je omiljen baš zato što će u njemu protivnički treneri tražiti najslabiju kariku ekipe Rijeke. Njemu treba najviše pomoći. I to je skandiranje istovremeno šala i sasvim nešto ozbiljno. To je Rijeka. Grad u kojem su u nedjelju plakali od sreće odrasli, davno formirani i zreli ljudi. Grlili se, ljubili i čestitali jedan drugom, jer su konačno dočekali titulu.

Posebna vrijednost te čudesne sezone nisu samo pobjede na terenu nego i izvan njega. Ono što se događalo posljednjih tjedana, sve bakljade, slavlja, organiziranje novih navijačkih klubova Armade. Rijeka odgaja nove generacije navijača, koje će činiti još masovniju i veću podršku klubu. Fantastično putovanje “Bijelim brodom”, na kojem je 36 sati vladalo pozitivno navijačko ludilo, donijelo je nezaboravne prizore, od kortea Armade osvijetljenog bakljama u centru Rijeke do uplovljavanja u Split s bakljama na palubi i trijumfalnog povratka kući u kolijevku grada na Rječini. Imali su i gostovanja masovnija nego ikad prije, u Puli, u Zagrebu, Osijeku, žal zbog Koprivnice, jer je tamo cijeli kapacitet stadiona bio premalen za sve koji su htjeli potegnuti na put.

Način na koji je ova titula osvojena razlog je za dodatni ponos. Protiv svih pravila, protiv izgleda, u ligi na rubu regularnog, gdje suci “rade svoj posao najbolje što mogu”. Nitko navijačima i igračima Rijeke, treneru Keku nije baš ništa darovao. Predviđali su da će Rijeka pasti prije ili poslije, kako ima šanse “kao pile kod mesara”. Taj si je mesar davno odsjekao ruku. Velika je pobjeda i to što je Rijeka prepoznatljiva kao grad i ekipa u kojoj su svi dobrodošli. Shvatio je ponešto od toga i Franko Andrijašević, kojeg se svagdje šikaniralo, a samo u Rijeci ga nitko nikada neće ganjati ili reći nešto ružno o njemu. Zato će jedan Ristovski govoriti da se osjeća Riječaninom. A Crnogorac na raketni pogon, legendarni Vešo, ostat će zapamćen kao hrabro srce, što kuca istim ritmom kao i srce navijača na tribinama. Svi će oni imati posebnu pažnju, ljubav i tretman kad god dođu u Rijeku i nakon što završe svoju karijeru. Kao što su je dočekali i ostali. I Sergio Legan. I Enzo Zadel. I Eugenio Ravnich. I Damir Desnica. I Nenad Gračan. I Admir Hasančić. Valjda se negdje gore i nebo smiješi kod Mladena Romića, Roberta Komena, Gorana Brajkovića i drugih koji su sanjali ovaj dan.

Na kraju ide poruka onome tko možda i ne zna gdje je Rijeka. Hvala ti, Del Boy, ali ako si ikad želio postati milijunaš, promašio si grad. Ovo vrijedi više od bilo kakvih milijuna. Čak je i Millwall u subotu ušao u Drugu ligu uz uobičajene izgrede svojih ratobornih navijača, koje stoga ne treba uspoređivati s Riječanima. Od 1987., preko 1999., do 21. svibnja 2017. Krug je zatvoren. U ovo doba iduće godine bit ćemo prvaci! Kakva god iduća sezona bila, više ništa neće biti isto. D. Pajić/Novi list